Oh ne, još jedan post-rock bend i to domaći, kao da ih nema isuviše, reći će te. I to onih daleko boljih svjetskih. I ja sam tako pomislio kad sam vidio Sixov pijar iz Geenger Records. Ali dobro znam da Geenger nema neke 'idi-mi-dođi-mi' izvođače. Pazi etiketa jako na kvalitetu i kreativnost. Beluga su, ha, pa rečemo zagrebački trojac, mada 1/3 jako dobro poznajem, pa čak i 2/3 benda odavno, skoro 30 godina, a jedan od njih mi je i dizajnirao omot mog albuma, te smo znali urnebesno tulumariti u Đurđevcu koncem 90-ih i početkom 21. stoljeća, a osim toga bio je i webmaster magazina Nomad. Kasnije smo se razdvojili i rijetko sretali, a stjecajem okolnosti jedno vrijeme je bio na probi kutinskih Los Kozmos što se gotovo i ne zna, ali vidiš, ja znam jer poznajem cijelu situaciju i kolega sam na poslu s jednim članom Los Kozmos. Nema tu nikakve misterije, riječ je o bas gitaristi Tomislavu Turkoviću - Lavu (radio u bendu Pepel Puh), a mi ga u Đurđevcu, Virju i Podravini oduvijek zovemo Turki. Lav si je dodao na facebook stranici u prvoj polovici prve decenije 21. stoljeća i poštujem to. Ispričati ću vam storiju. Def i ja smo 1992. pokretali u Virju rock klub Podravac, a prva svirka koju smo eksperimentalno iskušali bio je nastup Drage Mlinarca. Došlo je ljudi, između ostalih i Turki kao klinac sa sestrom mojih godina (tada sam imao 25), a nju sam znao još desetak godina ranije jer smo se družili u vrlo sličnom hippy-punk-intellectually društvu koje je otkidalo na Talking Heads-Bowie-U2-The Smiths-Allman Brothers Band-Disciplina Kičme. I tom prilikom smo na Mlinarcu pričali o likovnoj umjetnosti jer im je otac slavni slikar, a kuća koju je izgradio u nekad najvećem jugoslavenskom selu Virju je bila impozantan umjetnički salon, galerija i atelje u koji si ulazio bosonog i sa strahopoštovanjem. Tada sam spomenuo Hieronymus Boscha, a sestra mu je rekla, 'znaš, to su one slike kad ljudima iz guzice vire frulice', jako dobro se sjećam, ha-ha-ha... Bio je zbunjen, ali se sjetio da je to vidio i zapamtio kod kuće uz, sasvim sigurno adekvatan odgoj umjetničke familije gdje valja napomenuti da su mnogi s njegovim prezimenom veliki likovni i kiparski umjetnici, glumci i književnici u Đurđevcu, Virju i okolici. Ja ih znam barem desetak-petnaestak, a sigurno ih ima i više s obzirom da je naivno slikarstvo imalo strahoviti zalet 60-ih i 70-ih godina, a eksplodiralo 80-ih u enormno komercijalno unosnom aspektu. Uostalom pokojni Jendraš-Pajdaš je glumio u TV seriji "Gruntovčani".





I sad, vidi podudarnosti. Kada smo otvorili Podravac, taj čuveni rock klub koji je gajio underground u vrijeme domovinskog rata, nastupao je i bend Ha-Det-Bra. Čak 2 puta u Podravcu i jednom smo organizirali njihov nastup u sklopu festivala Face '94 u Koprivnici, a sva 3 puta su ritam sekcija bili Dubravko Dragojević - Zet (bubnjevi) i Danijel Sikora - Six (bas). Zet je bubnjar ovog benda, a Six je izdavač i promoter, međutim sumnjam da je Turki, odnosno Lav bio na bilo kojem tom njihovom nastupu jer je još polazio osnovnu školu, no kad je krenuo u srednju i na zagrebački fakultet, Podravca više nije bilo, bile su neke druge destinacije s pomahnitalo-luđačkim DJ Horvijem, odnosno samnom koji se često znao keziti na posjetitelje da ne kuže kaj je prava mjuza, a Turki mi je često znao donositi 'pravu mjuzu', e Horvi, donesel sam ti nekaj super. Bješe to i prije Terapija.net portala.



Treći član je gitarist Dejan Jeličić koji je radio primjerice u I Don't Think So, Pitsome Pete, jako dobro znanim bendovima 90-ih i prve dekade 21. stoljeća, a sva trojica barataju i elektronikom, te tehnički zahtjevnijim poznavanjem kibernetike tako da odmah u startu ovdje nema nikakve dileme da je ovaj njihov debitantski EP djelo 3 velika majstora koji znaju šta rade i kamo kreću. Glazba i zvuk su organski, analogno odsvirani i u najvećem dijelu evociraju post-rock, međutim vješto se izbjegavaju klišeji s uobičajenim dugačkim uvodima i završnim krešendima. Toga ovdje nema, a i hvala Bogu da je tako. Radi se vrsna konfiguracijska spletka staccato melodija s međuigrama u kojima praktički da i nema nekih zamornijih repeticija, te je uočljivo da se u velikom luku zaobilazi uobičajena dijafragma post-rocka naglašavajući Jeličićev sjajan smisao za oblikovanje melodije, a valja tu i Lavov bas koji stvara drugu melodiju istaknuti već u samom uvodu najplesnije "All your angels are my demons" izvedene kombinacijom surfa, post-punka i eksplozivnih gothic/grunge izboja u psihodeličnom dekoru najbogatije faze The Cure iz polovice 80-ih, mada su svi njihovi albumi 80-ih strašan poligon za post-rock i black metal, te post-black. Zanimljivo jest da Zet koristi obilje činela koje nimalo ne zaglušuju visoke registre, te da ovdje nema onog noise ili šus elana po kome je poznat. Ovo je njegova najčišća bubnjarska svirka koju znam, a kompozicija generalno spada u sam vrh hrvatskog alternativnog rocka istom mjerom kao što se recimo Škoti ponose s "Theme for great cities" Simple Minds. Pjesma je čista desetka s trip-drajvingom koji otvara duboke percepcije. Da su ovako Simple Minds nastavili nakon onog (ne)potrebnog hita "Don't you" 1985. u ovom smjeru, zadržali bi veliko dostojanstvo. Naslovna "Oceans apart" u daleko mekšem dekoru otvara prozračan zvuk vidljiv s omotnice: bezbrižan svijet koji ustvari ne postoji, ali o njemu se mašta i sanja, a zbog njega je i nastala umjetnost da zaštiti i stvori barijeru od svih zla: sedam i pol minuta komplementarne ljepote sanjarenja Jeličićevih izmjena staccata i tremola koja su silno bliska ne samo Explosions In The Sky, God Is An Astronaut, Robert Smithovom snenom raspoloženju, nego i malo spominjanom gitarskom velikanu kao što je Robin Guthrie (Cocteau Twins), pa i velikom Johnny Marru. A tu bih dodao i jednu veliku damu hrvatskog undergrounda - Evu iz Žen koja ima vrlo slične kreativne performanse. Ovo je druga desetka za kompoziciju koja sa svojom duljinom ne ubija i ne zamara.



"The magician" je sakriveni dragulj na razmeđi artističkog post-punka new-romantics ere Simple Minds križanog s mekanijim grunge i krautrock stilom u tromijem, umjerenom srednjem tempu, a bome, oni koji znaju što su Spandau Ballet napravili na najboljem albumu "Diamond" (1982), pronaći će elemente skladbe "Pharaoh"; ne tvrdim da je izvoriše jednako, dakako niti nije potrebno. Ovdje je intenzitet dinamike ogroman uključujući i space-rock fluktacije koje se izmjenjuju šamanskim fikcijama po želji i mašti s ponovo eksplozivnim nabojima u doziranim sekvencama. Treća desetka za pjesmu. Zadnja "Logout. Leave.", po običaju na svakom albumu bi trebala biti najslabija, a nju mnogi niti ne žele slušati. Nije princip u ovome slučaju. Izranja iz legata koji Jeličiću nije prioritet, ali se pretvara u lijepu elegiju da uvijek postoji neophodan završetak, a rekao bih da je 2/3 benda kojeg poznajem, jako dobro upoznat s odlascima i smrtnosti, tako da smatram da je ovo duboko intimistička kompozicija za oca i brata mada ne mora biti.



Ovo svakako nije objektivna recenzija i nije mi svrha uvlačiti se u kritičko dostojanstvo i raspoloženje, ovo je moj subjektivan i nimalo površan prikaz ovih sjajnih 28 minuta instrumentalne glazbe bez ijednog stiha u kojima se istinski uživa. Bez obzira što znam Turkija-Lava, a djelomice i Zeta, unio sam se u njihovu glazbu, ponesla me velikim emocijama, a da su to napravili neki meni nepoznati umjetnici-rockeri, osjećaj bi i dalje bio isti. Jedina zamjerka je što je ovaj fantastičan EP objavljen koncem 2021. godine jer ga se 2022. nitko neće sjetiti uvrstiti u best-of listu, a preslušavanje i tumačenje traje danima i tjednima, pa se i zaboravi. Ovo se ne može zaboraviti premda su mnoge liste za tekuću godinu zaokružene, neka ne iznenadi da se ovaj EP pojavi i u 2022. kada postaje veliko otkriće.

Naslovi: 1.All your angels are my demons, 2.Oceans apart, 3.The magician, 4.Logout. Leave.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 21/12/2021