Finska definitivno nije zemlja koju bi čovjek automatski asocirao sa sludge izražajem. Doom? -Svakako. Black? Pa da, ipak je to domovina Impaled Nazarenea i Sargeista, ali sludge? Pa ne baš. No pred sobom imam drugi album kvarteta Taser. Sludge doduše obuhvaća malo širi spektar stilova. Neke ta riječ asocira na kultnu Dystopiu, neke na Corrupted, mene osobno na prvu stvar albuma Dopesick od Eyehategod. Tako da žanr svakako nije jednoličan, mada u recentnije vrijeme dominira stil koji žestoko koristi stoner utjecaje. Sreća pa ovdje to nije slučaj. Pa hajde da i ja propuzim kroz tu prljavštinu kad je već tu. Album otvara 'Rehab/Relapse' sa jednostavnim riffom i nekakvim spoken-wordom u pozadini, ali nakon par taktova ulijeće vokal koji, odmah da kažem, kvari cijeli doživljaj. Više prigodan za kakav black metal, strši od ostatka albuma poput heroinske šprice iz ruke predoziranog narkomana. No hajde, zanemarit ću, jer se pjesma nastavlja sa teškim i sporim riffom koji je na rubu da bude stoner, ali na svu sreću ne prelazi tu granicu dobrog ukusa. Zamislite da vam iz korneta ispadne sladoled kojeg ste tek kupili, e imam feeling da bi ispuštali baš ovakve izmučene zvukove u svojoj nevolji i kletom usudu.



'Nothing for all' nakon kratkog intra kreće sa malo žeščim riffom koji se prekida uletima vokala i izmjenjuje sa drugim riffom i ono što imponira kod ovog albuma je što ne kompliciraju, riffovi su jednostavni, kompozicije isto. Jednostavno, kod žanrova koji u svojim ishodištima imaju punk preferiram jednostavno i u bit. Također, tko prati moje tekstove na ovom portalu zna da sam obožavatelj Rectal Hygienicsa i njihovih totalno stripped-down, no bullshit riffova. Taj aspekt mi kod Tasera savršeno odgovara. Pjesme nisu preduge i može se reći da vrijedi onaj bezvremenski usklik čuvenih MC5 - kick out the jams motherfucker! Olitiga prevedeno na naški - prekini srat i sviraj rokenrol.

'Shit and knives', osim što predstavlja čisto ok kombinaciju kako svojoj žrtvi priuštiti polaganu smrt od sepse i trovanja krvi, je najstonerskija na albumu. Odmah palac dolje iako se iskupljuju sa sporim doom dijelom koji čak baca malo na rani Eyehategod, no ni to nije dovoljno da me odvrati od poriva da pritisnem NEXT na playeru, što sam napravio čim se vratio stoner riff.

'Infected' nažalost nastavlja u tom ritmu, stoner sludge koji se prenosi i u petu 'Smoke weed and hail Satan'. Ništa što niste već čuli na kasnijim albumima Eyehategoda ili sličnih bendova, no zato se za kraj ostavljena 'Missed the train' iskupljuje najdoomovitijim momentima albuma, teška kao nakovanj koji vam u crtićima pada na glavu. Sporost joj je definitivno vrlina.

Ako zanemarim svoju averziju prema stoneru album bi dobio solidnu osmicu, sve je fino prljavo, puno mikrofonije, buke, nesnosnih vokala, ali to posezanje za hard rock klišeima me jednostavno odbija. Šteta, album je počeo fenomenalno.

Tracklista: 1. Rehab/Relapse, 2.Nothing for all, 3. Shit and knives, 4. Infected, 5. Smoke weed and hail Satan, 6. Missed the train

ocjena albuma [1-10]: 7

marko šiljeg // 21/10/2021