Onaj tko nije u vrijeme prije grunge eksplozije imao ploču ili cd Happy Mondays "Pills 'n' Thrills and Bellyaches" ili barem presnimku na audio kaseti, nikako nije spadao u alternativce, one britanske pop vrste skupa s The Stone Roses, My Bloody Valentine i obaveznim, tada već utrnulim i nikad prežaljenim The Smiths. Shaun Ryder je bio kretenasti genijalac punkerske ironije na zabavni pop način ismijavajući disco, techno, hip-hop, synth-pop, a istovremeno ih rabeći kroz čuveni bend do velikih komercijalnih uspjeha ne libeći se na TV nastupima uživo obilno psovati, zajebavati i sprdati se sa svime i svačime. Otkako je to kratko vrijeme pretjerivanja sa svim mogućim drogama prošlo (Happy Mondays su se razišli 1992. da više niti sami nisu znali kuda su se doveli), a on u međuvremenu pokrenuo manje uspješan bend Black Grape, njegova ovisnost o heroinu je postala sve očiglednija; bivao je sve šašaviji, nepredvidljiviji, a i blesaviji u svojoj radosnoj psihodeličnoj kaotičnosti da je došao na razine kad se gotovo zaboravilo na njega usljed mnogih brit-pop zvijezda druge polovice 90-ih i inih post-punk revivala s početka 21. stoljeća. Pomoćno pogonsko gorivo bilo je ponovno okupljanje Happy Mondays koje smo na svu sreću imali prilike vidjeti na onom odličnom drugom zagrebačkom VIP InMusicu www.terapija.net/koncert.asp?ID=3423 27.08.2007. u vrlo dobrom izdanju, a onda se praktički nije kreativno trznuo da svijetu bilo što isporuči. Nikako stidljivo, ali je zanemareno prošao njegov prvi solo album "Amateur Night in the Big Top" (2003) kada je glibio u svim mogućim opijatima, da bi ovdje na drugom solističkom albumu snimljenom još 2010. u Los Angelesu na nagovor tadašnjeg gazde Creation Records Alan McGee-a pokazao vlastiti komentar o poremećenim iluzijama koje je tada pokušavao nadvladati. Čekao je više od decenije na unutarnje pomirenje sa samim sobom jer je između ostalog zaboravio da ga je uopće snimio; 18 godina od tog nesretnog debija, ovo je predvidljivo šašavo, ludo, intimno osobno, pretrpano bedastoćama i nestašlucima, ali istovremeno fascinantno komično i 'cool'-erski zaigrano s mnogo smisla kada se album uspije preslušati do kraja jer ima trenutaka koji naprosto tjeraju slušatelja da odustane od njega. Album je sniman kada je bio nakrcan kojekakvim drogama, a njegov rođak Pete se dosjetio da bi sve to najbolje bilo zabilježiti kao stihove kada je za to postojala neka indicija na svjesnu pomisao mada čitav album djeluje kretenski kao da uopće nije o ničemu razmišljao.



S obnovljenom produkcijom i novim miksom Sunny Levinea (unuk Quincy Jonesa) koji je zvuku dao elektronski pop-dance/ hip-hop/ trip-hop prvotnog funk new-wavea koji se itekako čuje u baznom temelju, otvarač "Mumbo jumbo" kao i nekoliko narednih pjesama oslanjaju se na nekadašnje rivalstvo s The Stone Roses i stalnim gitarskim paralelama The Rolling Stones kroz elektronske igrarije. Tako se primjerice u "Close the dam" osjećaju natruhe LCD Soundsystem koji su ionako mnogo toga uzimali od svih navedenih, razigrani singl "Popstar's daughter" je Shaunova oda vlastitoj djeci iz propalog braka sa kćerkom nekadašnje folk zvijezde Donovana, a "Monster" i "Honey put the kettle on" skreću u new-wave The-B52's. Prva od zbrkanih pjesama je "Crazy bitches" gdje se ne zna što sve ne vrti u neredu laganog acid-housea, a podizačica "Straighten me up" uz redefiniciju boljih dana Happy Mondays ubada i Talking Heads reference s nadrealnom lirikom koja i okorjelog junkozu može potpuno izbaciti iz takta bezobzirnom buntovnošću iznenada upavši u čudan reggae glitch dub "I can stop any time" o zavaravanju da može prestati s heroinom i ostalim medikamentima na kojima je bio više od 20 godina. Navodno se Shaun skinuo s njih, ali u trenutku stvaranja pjesme je bio u najvećem glibu nastavivši kroz acid-rock "Electric scales" s naglašenim blues/ hard-rock riffom priču da sve koje poznaje su na nekoj vrsti pilula, a prijatelji su mu mentalno bolesni. I tako do konca albuma o 'kupovini novih keksa' što zamjenjuju LSD The Beach Boys i The Beatles, a tek samo ponešto ironično o ljubavi.



Nedavno je izjavio da nikada nije slušao niti jedan vlastiti rad, niti jednu ploču, niti jedan album, a na koncertima da je najčešće lupetao i pjevao ono što bi mu došlo na pamet u tom trenutku po sjećanju, te da mu je s vremenom dozlogrdilo da se po medijima poteže kao komercijalno uspješan kreten. Ima već neko vrijeme da ga je britanski tisak počeo sloviti kao nacionalno blago izniknulo iz narkomanskog kretena, a ovaj album uz svo dužno poštovanje nimalo ne bježi od poremećeno otkačenog, mračnog i neozbiljnog Rydera koji u trenutku stvaranja očito nije koristio niti malo trezvenosti u glavi koja je igrom slučaja rezultirala šetnjom po rubovima svijesti paradoksno simpatičnih aspekata ostavljajući dojam duboke promišljenosti.

Naslovi: 1.Mumbo jumbo, 2.Close the dam, 3.Popstar's daughter, 4.Monster, 5.Honey put the kettle on, 6.Crazy bitches, 7.Straighten me up, 8.I can stop anytime, 9.Electric scales, 10.Turn off the air, 11.Clubbing rabbits

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 08/09/2021