Glazbenik na kori, ogromnom 21-žičanom tradicionalnom instrumentu iz Malija, Ballake Sissoko (pravilno Ballaké Sissoko, rođen 1968.) je ime koje znam još od početaka njegove internacionalne solo karijere s konca 90-ih kada ga je emitirao čuveni John Peel na svojim sessionima BBC Radio 1. Ponekad sam ga znao spominjati u nekim tekstovima o world-music sceni očekujući da će se možda pojaviti i na zagrebačkom InMusic festivalu kada su gotovo redovito dolazili afrički izvođači. Njegov otac Djelimady Sissoko je iz Gambije preselio u Mali na zahtjev vlade u popunjavanju nacionalnog orkestra, pa je Ballaké još od ranog djetinjstva bio vezan uz glazbu pridruživši se tom orkestru kada mu je umro otac 1981. godine. Kasnije je imao nekoliko sastava, no sve do 1998. kada su ga prepoznali ljudi iz Bibiafrica Records praktički se za njega nije znalo izvan Malija. Tada je realizirao prvi solistički album "Kora Music from Mali Kora-Solo Album" (upravo taj je vrtio John Peel, a i naredna tri do smrti 2004.), a potom ih je do današnjih dana objavio ukupno 10, sve mahom u suradnjama s gostujućim vokalima i različitim glazbenicima od kojih su najpoznatiji malijski, također svirač kore Toumani Diabaté (Ballakijev rođak) koji zna preferirati blues, jazz i flamenco, zatim francuski violončelist klasične glazbe Vincent Ségal, te američki blues kantautor i multiinstrumentalist Taj Mahal. Uz to, paralelno radi i u grupi 3MA sa Driss El Maloumijem i madagaskarskim glazbenikom Rajeryjem, sviračem valihe, tradicionalne citre od bambusove trske, a interesantno je da nema prste na jednoj ruci. Značajan podatak je da su Ballakovu originalnu koru uništili američki policajci na aerodromu 2020. kada je vršen pretres na letu iz New Yorka u Bamako, misleći da u instrumentu moguće šverca neki opijum ili tko zna što.



Tehnika ovog iznimno zahtjevnog žičanog instrumenta (u originalu rađena od velikih afričkih tikvica - bundevi) je vrlo bliska harfi i klaviru samo za razliku od njih, budući da instrument datira mnogo prije istraživačkih pohoda po pustinjskoj Africi (računa se otprilike iz 11-12. stoljeća, ako ne i ranije), akordi su poredani metodom G i F ključa sa sedam niskih nota. Osim toga, ti nekadašnji svirači nisu znali notno pismo, a niti poznavali tonsku ljestvicu, pa premda su neki zapadni glazbenici i etnomuzikolozi pokušavali napraviti rošade i zapadnjačke particije na kori, one nikada nisu usvojene kod tradicionalnih glazbenika iz uglavnom zapadne Afrike atlantske obale od Senegala, Malija, Gambije do Gvineje gdje ih ima, računa se otprilike pedesetak najeminentnijih. Postoje i varijante kore sa 32 žice koju svira Djeli Moussa Diawara iz Gvineje. Prebiranje po strunama iziskuje veliko poznavanje 'duše' instrumenta i potrebni su nešto dulji nokti koji daju insinuaciju poput trzalice za gitaru, a koristi se svih 10 prstiju na rukama što daje zvuk vrlo sličan kombinaciji harfe, akustične gitare, bendža i klavičembala, one preteče klavira koja je imala umjesto batića cjevčice od čvrstog guskinog perja. Na ovome albumu su sistematski poredane instrumentalne i vokalne pjesme: uvodna "Demba Kunda" je jedina solistička za koru u nešto nižim registrima koji mogu podsjetiti na tradicionalnu kinesku glazbu i nije nikakva pogreška kada se po prvi puta susretnete s radom Ballakija da pomislite kako je riječ upravo o glazbi dalekog istoka jer u sebi sadrži i čudnovatan tonski slijed koji asocira upravo na pentatoniku. Već u tom komadu se osjećaju snažne melodijske improvizacije ukrštavanjem ogromne količine staccato tonova predočavajući lepršav i vedar, prozračno obojen, sunčani dekor. U narednoj, naslovnoj "Djourou" mu gostuje poznata gambijska, također glazbenica na kori, Sona Jobareth s dualno podebljanim zvučnim spektrom, a također ima i kraću vokalnu polu-nijemu rolu, međutim ne bih mogao odgonetnuti na kojem jeziku, da li je u pitanju samo semantička igra opisivanja neke pustinjske atmosfere ili tu zaista ima konkretnog teksta, no zvuči fantastično kroz niz kratkih međuigri. Prije samog objavljivanja albuma (9.IV 2021.), spot na youtube je imao oko 200.000 pregleda! Naredni instrumental "Jeu sur la symphonie fantastique" ugošćuje Patrick Messinu na fagotu/ klarinetu i spomenutog Vincent Segala na violončelu; tu se radnja suptilno odvija kroz bogatu minimalizaciju kore i sjajnih solističkih slojeva pomalo zalazeći i u jazz-ethno s temperamentnom ritmikom, a posebnost daje baš upravo to križanje dva gostujuća instrumenta. Već samo ove prve tri kompozicije pokazuju veliku raskoš instrumentalizacije. "Guelen" je posve ogoljena minimalistička skladba u kojoj i sam Ballaké zapjeva, ali zaista nemam pojma na kojem jeziku, definitivo nije francuski koji se govori u Maliju, mora biti neki njegov materinji kojeg mu je otac donio iz Gambije (možda mandi?), ali zvuči po intonaciji vrlo pjevan, a sam način vokalizacije je čvrst, opor, muški, hrapav, taman nešto poput Yossou N'Doura, ako ga se sjećate (imao je onaj čuveni hit "Shaking the tree" s Peter Gabrielom). To mi je, uz sve časti Ballakiju, nekako najslabija pjesma. U "Kora" gostuje pariška popster Camille pjevajući na francuskom, a tema fino odlazi u nježno emotivno prelamanje uz pratnju harmoničnih spektrova violončela poput syntha i može ostaviti utisak da se radi o kombinaciji indietronice u world-musicu. Vrlo lijepa pjesma za neki od budućih singlova. "Mande Tabolo" je nova perfekcija instrumentalizacije na kori gdje se uz obavezna staccata čuju i tremola, 'pletenja', dizanje dinamike ukusno raspoređenim gabaritima punih zapleta s koegzistentnom fabulom; da je ova tema stavljena na sam uvod albuma ganjala bi slušatelja u potrazi za perfekcijom kreativnosti, dapače, kao šesta po redu idealno 'sjeda' u kontekst sa punoćom od 6 minuta. Za "Frotter les mains" se može reći da je neo-classical, a polumelodično je pjeva Oxmo Puccino, malijski reper s prebivalištem u Parizu; vrlo je popularan u Belgiji, Francuskoj i Švicarskoj, ima 9 albuma i nekoliko osrednje poznatih hitova. "Kadidja" gotovo zvuči poput klasične kantautorske pjesme s pravilnim tonskim poretkom akustične gitare, a otpjevana je na tom meni sasvim nepoznatom jeziku u vrlo elegičnom i melankoličnom temperamentu, dok je posljednja, bonus tema "Un vêtement pour la lune" ponovno na francuskom s gostovanjem Feu! Chatterton na vokalu (vjerojatno Arthur Teboul, frontmen istoimenog rock benda iz Pariza) dajući šansonjerski pečat jakom 'bijelom' vokalizacijom poput Jacques Brela.

Ovo je jedan sasvim drugačiji world-music stil koji nije zadojeno prisiljen u afro-pop/beat konstrukcije, a niti saharske blues mantre koje su osobito popularne u Europi. Nešto sasvim drugačije, nadsve originalno, zanimljivo i avanturistički raspoloženo ukoliko želite dašak prave glazbene promjene. A kako Ballakija znam otpočetka internacionalne karijere, svoju nostalgičnu melankoliju i način sviranja kore nikada nije mijenjao. Konačno sam našao vremena da vam ga predstavim, da to je on i ako uzmete bilo koji raniji album, svaki ima vrlo slično 'tkanje' i prebiranje po nježnim strunama kore u kojima se svašta lijepoga i finoga ima za ćuti, dakako u sasvim drugačijoj tonskoj ljestvici od naše, uobičajene zapadnjačke.

Naslovi: 1.Demba Kunda, 2.Djourou (feat. Sona Jobareth), 3.Jeu sur la symphonie fantastique (feat. Patrick Messina & Vincent Segal), 4.Guelen, 5.Kora, 6.Mande Tabolo, 7.Frotter les mains (feat. Oxmo Puccino), 8.Kadidja, 9.Un vêtement pour la lune (feat. Feu! Chatterton)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 11/04/2021