Pod ovim imenom sa ili bez prefixa 'the' može se naći sijaset metal, rock i pop bendova iz Austrije, Danske, Madžarske, Izraela, Britanije, Slovenije, te čak dva iz Rusije, no ovdje je riječ o ekipi iz Beograda i Zemuna koja je u prvoj, vrlo kratkoj fazi od 1992. do 1996. (znani i kao The True Scaffold) ostavila jedan demo "The Truth Is Buried" (1992) s kojeg su na ovome, tek drugom albumu u diskografiji ponovno uvrstili temu "Variola vera", te prvi album "The Other Side of Reality" (1994) realiziran samo kao audio-kaseta. I na ovaj album su ponovno podsjetili novom verzijom pjesme "At the dawn of judgement day" (ranije naslovljena kao "In the dawn of judgement day"). Ponovno su se okupili 2008. u novoj formaciji; od stare ekipe ostao je samo vođa, pjevač i gitarist Ivica Dujić - Dujke. Tijekom narednih godina postava se stalno mijenjala, povratnički EP "Like the Devil in the Church" su objavili tek 2015. i onda zaredali dva živa koncertna zapisa, još jedan istoimeni EP u extended varijanti, jedan split EP i jedan singl, a današnju postavu počeli su formirati dolaskom glavnog gitariste Antonija Ismailovića 2016. koji je s Dujkeom jedno vrijeme proveo u bendu Clan (znan i kao Klan). Bubnjar Aleksandar Mušicki je pristigao 2018. (paralelno radi i u symphonic metal/ rock sastavu Aurium), a basist Milan Dobrosavljević 2020. (svira i u onom odličnom Sacramental Blood čiji je album "Ternion Demonarchy" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=24384 na ovim stranicama 2016. dobio 9/10). Moglo bi se reći da je Dujke oko sebe okupio svojevrsnu supergrupu provjerenih kreativaca, gotovo veterana, a tražiti odušak onog starog duha benda kada su u njemu bili mladi dečki, uglavnom dvadesetogodišnjaci u ranim godinama stvar je sentimentalne nostalgije koju svakako ne treba zaboraviti, ali joj ne pridavati niti neke relevantne paralele jer je ovdje mnogo toga fantastično i profesionalno napravljeno na svjetskoj razini. No, zato su im glazba i stil duboko uronjeni u temeljna načela deatha s konca 80-ih i tendencija 90-ih, elem onog svirački strastvenog i energičnog urnebesa kada se još nisu rabili triggeri za blastbeatove, kada je ritmika bila ultrabrzi hardcore thrash metal, kada su vokali bili čisti i razgovjetni u bijesnom grlenom izričaju, kada nisu bili silovani pod svaku cijenu glumatanjima urlika ranjene zvijeri, te kada je kompaktna svirka bila glavna osovina i nije se pretjeravalo sa 'cifranjima' i ukrašavanjima prebiranja po skalama u besomučnoj potrazi za velebnim remek-djelima insinuirajući opoziciju progressive metalu i symphonic paradama. A konkretno u slučaju ovog njihovog tek drugog pravog albuma to znači da su riffovi besprijekorno uglađeni, chuggasti i pumpajući, kratko nafilani s puno trzaja i melodijskih međuigri, no nikako ne pretendiraju na melodic death koji je sasvim drugačijih karakteristika, ritmovi su našpanani u visokim, no ne i prevelikim brzinama, taman da daju idealnu korespodenciju balansa. Osim toga, ovdje nema producentskih štoseva spomenutih triggera, sofisticirane produkcije, a još manje elektronike koja sve češće ulazi i u pore deatha. Kraće rečeno, ovo je death onakav kakvog znamo s odličnom, kristalno jasnom zvučnom slikom, ma samo za poželjeti i još povrh toga, imaju umjetničke kompozitorske dekoracije.



Osam tema prožeto je svakodnevnim turbulencijama često zavijenim u metafore koji puta i s daškom armagedonskog horrora, no daleko od toga da Dujke piše tekstove o povezanosti s nečastivim i sličnim teatralizmom. Ima tu mnogo ljudskih posrtanja pretraživajući tamne strane psihe, kao i društvenih, odnosno svjetovnih prekupacija usko vezanih uz rat i historiju, a takva tematika je, svi to jako dobro znamo, na ovim našim balkanskim prostorima izrazito bogata i nepresušna inspiracija da se ne treba izlaziti barem u tom aspektu, kao što mnogi umiju, lutati po nadahnućima američke kinematografije ili skandinavskih mitova. Prvi singl "1763 (consecrated ground)", snažno napucan uvodnim gitarsko-bubnjarskim šaržama pretvarajući se u kombinaciju s umjerenim tempom je djelomično inspiriran starom kapelom groblja gdje su pokopana oba Dujkina roditelja (spot je snimljen u Dolovu gdje je ekraniziran čuveni horror "Sveto mesto" Đorđe Kadijevića 1990.), no krenimo od prve skladbe "The butcher of Rostov" s atmosferično mračnim uvodom i eksterijernim snimcima nakon 40 sekundi ulazi u gromki deathrash bez visokih tonova; bas je vraški moćan, a vokal izbačen u prvi plan s galopima dostojnih svake pohvale. Središnji dio jesu kraća 'cifranja' gitarskih skala, no one imaju vitalnu funkciju uljuljavanja u psihodeličnu atmosferu pred konac kompozicije. Ovdje su i breakovi znatno doprinjeli koegzistentnom aranžamanu. S početnim tromim tempom drugog singla "Five circles in barbed wire" bend pokazuje fleksibilnu majstoriju i u ambijentalnim sekvencama harmonija koje se često mogu čuti u pozadini, a također su česta i razbijanja ritmike na nekoliko frakcija od galopa do umjerenih, te zahtjevnih radova prstiju na žicama poput Pestilence.



Sa slatkijim interludijem u "In these dreams" počinje tromiji spektar halucinogeno-paranoične teme u kojoj i nema mnogo teksta, pa makar spomenuh da nisu progressive orijentirani, može se osjetiti jedna sasvim drugačija kompozitorska 'etida' - kompleksnost sa stalnim 'up & down' promjenama ne dajući niti najmanjoj primisli da bi album mogao zaći u monotoniju ili predvidljivost. Nakon toga slijede dvije stare, već navedene pjesme. "At the dawn of a judgement day" iz turobno depresivnog uvoda ide u solidan 4/4 takt s melodičnim vodiljama razbarušenih gitara uz nekoliko potrebnih pauza kojima se radi gradacija stupnjevanja po nivoima; ovo je čak i umjetnički relevantan pokazatelj fleksibilnosti Scaffolda. Završni dio je gotovo doveden do abrazivne, naravno, namjerne konfuzije iz koje se vrlo lako izvlače sjajnim galopima. Najdulja "Variola vera" (prvotno nazvana "Memories from the past") je, podsjetimo, inspirirana istoimenim čuvenim filmom katastrofe Gorana Markovića iz 1982., a započinje upravo samplovima kada je kosovski glumac Džemail Maskut (u filmu Halil Redžepi) na muslimanskom hodočašću kupio frulicu od lika zaraženog velikim boginjama i potom zarazio cijelu bolnicu u kojoj se liječio prouzročivši epidemiju. Tada se na filmu po prvi puta u okvirima jugoslavenske kinematografije, barem koliko se ja sjećam kao balavi klinac tinejdžer, pojavila ekranizacija karantene i izolacije za koju smo tada laički pretpostavljali da je moguća samo na filmu smatrajući kako živimo u bezbjednom i sigurnom društvu. Da, Juga naša bivša je bila oaza lijepog života 80-ih, a film smo smatrali odličnim 'srednjim prstom' kritike tadašnjem establišmentu u kome je nakon Titove smrti bilo najviše nesposobnih kukavica, lopova, varalica i gomile nepotrebnih birokrata. Pjesma je stacionirana upravo u adekvatnom raspoloženju, kako u originalu daleke 1992. kada se ta velika federacija raspala, tako i u ovom fantastičnom remakeu u trajanju od 7 i pol minuta za kojeg se slobodno može konstatirati da je vraški kompleksna s brojnim aranžmanskim poduhvatima, ali daleko od toga da naginje prog-death zavrzlamama. Puca se na dramatiku i jasnu slikovitost s mnogim kolažnim dodacima poput minijaturnog 'short-movie' horrora koji istim elementima govori o Covid-19 pandemiji, još užasnijoj pošasti od kuge i velikih boginja. Valjalo bi za ovo napraviti neki vraški dobro režiran video...

Ovdje se nalazi i obrada srpskog kratkotrajnog, ali veoma utjecajnog benda Bloodbath (1990-1994) "Psychopathic mind" s albuma "Traumatic Memories" iz 1992. (u povratničkoj fazi su obradili i "Suicidal future" na živom EP-iju "Like Devil in the Church", 2015., Taurnum Records), a ako idete uspoređivati original s ovim coverom shvatiti će te koliko je, ha, učenik nadmašio učitelja. Bloodbath ipak nisu imali ovakvu produkciju, ovakvu svirku, a i ovakav vokal, no sve je tu uglavnom vrlo dobro kompozitorski uravnoteženo u kompleksnim gabaritima itekako zahtjevne kompozicije. Zadnja "Rotting in the rain" je kratka akustična staccato instrumentalka uz, naravno romor kiše i ponekog groma, a može biti i sastavni dio mnogih soundtrackova.

Dujke i ekipa su napravili sjajan album, ono što se kaže, životno remek-djelo. Svaka kompozicija je posebna i drugačija, koncizno i u tančine detaljizirana, bez vulgarizacije i ustaljenih šablona, bez paradoksa kojima bi auditorij razbijao glavu, tako pristupačno i sabrano, staloženo, ponavljam i kompleksno, umjetnički sređeno da se i death slobodno može ovim albumom pridružiti svim onim rock žanrovima s predznakom art.

Bravo susjedi! Oba palca u zrak. Ovo je domaći (ili ex-Yu) death metal album godine.

Naslovi: 1.The butcher of Rostov, 2.1763 (consecrated ground), 3.Five circles in barbed wire, 4.In these dreams, 5.At the dawn of a judgement day, 6.Variola vera, 7.Psychopathic mind (Bloodbath cover), 8.Rotting in the rain

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 02/04/2021