War metal mi i nije baš preferirani žanr, i svoj death/black hibrid više konzumiram u formi davno afirmiranih Catacomb (francuski ili talijanski, ne možete faliti). Spoj death metal osovine sa black metal atmosferom mi je privlačniji od ijednog žanra zasebno - no tu glavnu ulogu igraju klavijature, jer oni rani sympho black albumi su imali svoju draž upravo zbog onih casio dječijih syntheva koji su dopunjavali inače deficitarni range black metal zvuka iz tog doba. No rekoh ajd da vidimo šta nova izlazi u death metalu pa da nešto tu naserem, i nakon pokojeg pass-a nađoh se na ovom bendu porijeklom iz Ohia. Američki war metal koji uvelike duguje Archgoatu u svom mikropravcu kretanja, i one- man projekt lika iz benda Wakedead Gathering - što je svakako referenca jer je Wakedead jebeno fenomenalan, barem ono što sam čuo. Ovogodišnji album mu je treći, no svakako bih preporučio i 'Wolfstrap' kojeg je izbacio prošle godine. Možda čak i bolji mada su nijanse u pitanju. Album otvara zlokobni intro 'Hanged Mass', pjesme koja nakon atmosferičnog uvoda prerasta u gorostasnu mid-tempo black/death bangerčinu od stvari. Blastovi nisu prebrzi, a groove nije lepršav. Dakle odmah u startu možemo isključiti dvije moguće pogreške - stil Kholda i stil Six Feet Undera, mada bi se ove prve čak i dalo spomeniti jer ti sporiji dijelovi i mogu biti poređeni sa nosećim riffovima Kholdovih pjesama, i to odrađeno dobro. Možda još spomeniti da 'zli' riffovi (jedan prag) na ovom albumu uvelike duguju primjerice sporim dijelovima 'Kathaarian Life Code' od Darkthronea. Tako nekako.



Manje sam više sve rekao, jer naslovna druga pjesma, 'Unconquerable Death' nastavlja ovaj niz iako sa malo bržim blastovima i black metal tipom riffa ali sa masnim death metal zvukom. Definitivno preferabilnije generičkim black metal bendovima koji uporno, i uglavnom bezuspješno, pokušavaju napraviti neki svoj Limbonic Art ili tejk na riffove Dimmu Borgira dok su bili na kreativnom vrhuncu. Bestijalna stvar definitivno i dobra nadoveza na otvarajuću. Grooveovi također u black metal maniri izvedeni bolje od black metala prosto zato što ne zvuče kao nešto što ste već čuli milijardu puta.
Dalje slijedi 'Insatiable Cruelty' koja počinje dosad najbržim blatbeatom, ali ipak ne odstupa od matrice. Ništa nova ali je dobro, primitivni black metal riff masteriran kao da je u pitanju death metal demo prije 1992. Vokali na laganom delayu, još jedan detalj vrijedan spomena, jer utapa vokal u kompoziciju i daje tu neku horror dimenziju kada već nema klavijatura da dočaraju. Više death metalska stvar, bez previše izmjena ili napornog uguravanja riff-o-rame prosto da bi djelovalo raznovrsno ili da se kurči tehničkim sposobnostima. Dobro je.
'Banners Under the Moon' počinje sporije, uz sempliranu... strojnicu? Bangerska stvar jer je ovakav riff dušu dao za dizanje hornsa u zrak. Stvar nakon ovakvog uvoda prelazi u blastčinu, dok se prvi groove odvrti još jednom pred kraj. Slijedi 'Cahtedral of Impaled', usudio bih se reći najblackerskija do sada, 'Necromaniacal Curse' koja je najdeatherskija, i 'Blood Hex' koja je negdje između. 'Breath of the Lich' počinje tako dobrim groove black riffom da je to za krvave prste oblizati, nakon koje ide bestijalnija 'All Flesh Falls into Dust'. Album zatvara outro 'Mors Cantum'.

Sve u svemu solidan komad primitivnog metala, lišen nekakvih žanrovskih tumaranja ili nepotrebnog kompliciranja. Jednostavno, žestoko, a nepretenciozno. Svakako preporuka za ljubitelje war metal subžanra, ali i za ljude koji vole jednostavan i ne pretjerano brzi black metal. Khold referenca stoji, mada sa zrnom soli kada su u pitanju groove dijelovi albuma, ubaci još i pokoju slayer drkanje solažu i etoga. Dobiješ sasvim solidan album. Nije viša matematika.

Popis Pjesama: 01. Hanged Mass, 02. Unconquerable Death, 03. Insatiable Cruelty, 04. Banners Under the Moon, 05. Cathedral of Impaled, 06. Necromaniacal Curse, 07. Blood Hex, 08. Breath of the Lich, 09. All Flesh Falls into Dust, 10. Outro: Mors Cantum

ocjena albuma [1-10]: 9

marko šiljeg // 15/03/2021