Mada prvotno zamišljen kao minimalistički prateći solo projekt Edija Maružina, jednog od najprepoznatljivijih tenora hrvatskog rocka koji je namjeravao svojem glasu i gitari dodati samo bubanj i eventualno još nešto sitno (usnu harmoniku primjerice), već na samom startu s debi albumom "Sumpor" (2018) pokazalo se kako ovu igru valja proširiti na kompletan bend u kome je riječ producenta Edija Cukerića imala vitalnu ulogu. Danas je ovo skoro preslika mnogoljudnih Gustafa: uz Edija ovu ekipu čini najmanje 7 glazbenika (bubnjar, 2 gitarista, usnoharmonikaš, basist, prateća vokalistica, udaraljkaš…), a kao što ime kaže, osnovica stila je blues koji što zbog specifičnog meketavo-ucviljenog, ali prodornog i zabavnog vokala, a što zbog dobro znanog ska/ humpa-cumpa ritma itekako asocira na matični bend. I sam način vokalizacije, a i istrijanski dijalekt podudaraju se s time, tako da praktički osim što manjkaju duhačke dionice i klavijature, te harmonika dugmetara, ovdje su svi parametri gotovo identični pri čemu će prosječni radio slušatelj, pa i površniji pratitelj Gustafa teško uočiti neku drastičniju razliku. Jer i tematske opservacije se gibaju istom kolotečinom: malo frustracije, poneka sočnija psovka ("A u p.m.!"), malo erotike i požude (plesno solidno tempirana "Noć je"), pa emocija, poneka lamentacija na današnji svijet u kome više nema rokenrola, vlada Coca Cola (ska/ reggae "Živin soj život")… Bilo bi ga da Edi ne svira blues i da odfrlji 'rokenrolić', ali to ovdje nije toliko važno. Umjereni tempovi u strogo zaokruženim pop gabaritima koji jedva da prelaze opseg iznad tri i pol minute u svega 5-6 pjesama već su sami po sebi osnovna predispozicija striktno ciljanog radiofoničnog pristupa zbog čega se štošta izgubilo na dramatici i dinamici ne dozvoljavajući kompozicijama da se rašire, razvijaju i raspojasaju, odnosno ovakva kompresija preferira tek minijaturna kraća zadovoljstva bez spontane sviračke erupcije. Sve je ovdje omeđeno bremzama i na laboratorijsku vagu s tri decimale odvagnutim omjerima pretendirajući da svaka od ovih 11 pjesama postane radio hit, a kad se na taj način odradi materijal koji je možda u osnovi i imao poneki duži jamming dajući slobodu improvizaciji, evidentno je da ovdje ništa nije moglo i smjelo biti igra slučajnosti ili nekog eksperimenta, a to je upravo taj faktor koji nedostaje.



Ne može se poreći da ovdje nema uzbuđenja: uvodna "Čujem črčke" ležernim ska/ hip-hop obligacijama zove na šetnju uz zvukove zrikavaca; ovo se ne razlikuje mnogo od primjerice provjerene samplirane formule House Of Pain "Jump around" i kao takva dobrano odudara od nastavka "Magari na hip" koji se prebacuje u delta blues s elementima R.L. Burnsidea nizajući gotovo jedne te iste šablone iz pjesme u pjesmu s obaveznim slide-efektima, ponekim režavijim riffom, te varijacijama pratećih vokala, fučkanja, kojekakvih glasovnih vox-extended inverzija ("Za nazad") ili pak 'ovakvog' ili onakvog 'uvoda' oće li krenuti staccatima, bas pedalom, nekim riffom, čistim sekvencama bubnjeva ili poput završne laganice "A ča sad pensaš" iz međuigra basa Danijel Paulovića i dvije gitarske kreacije (drugu gitaru svira Ang Maružin). Sve su to ne osobito inventivni modeli standardnog, linearno usmjerenog bluesa, no imaju i jednu vrlinu: upravo zbog Cukerićeve produkcije i ograničenih dužina ne dozvoljavaju zapadanje u monotoniju ispunivši prostor ugodnim dosjetkama i minornim sitnicama bez kojih bi mnogo toga zjapilo poput šupljine.

Kao što piše na ovitku - 'camminando sto perdendo la consapevolezza dell'esistenza di questa dimensione', odnosno 'hodajući gubim svijest o postojanju ove dimenzije', inspiracija albuma je fokusirana u šetnji i hodanju koje Edi mnogo prakticira kada god pronađe vremena, te kroz zvrkastu fabulu isijava crticama i sličicama kratkih, neobaveznih avantura u prirodu koje otvaraju percepciju i razmišljanja o svemu i svačemu utrpavši ih u 35 minuta i 61 sekundu.

Naslovi: 1.Čujen črčke, 2.Magari na hip, 3.A u p.m., 4.Za nazad, 5.Koliko, 6.Oprosti mi, 7.Moj črni cvit, 8.Luna, 9.Noć je, 10.Živin soj život, 11.A ča sad pensaš

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 16/02/2021