Ima ta jedna vitalna stvar kod Tool koju nikad nisam provario. Nisu mi dovoljno žestoki, izuzev prvog EP-ija sve skladbe im pate od pomanjkanja kinetičke energije. Nešto vrlo slično može se reći i za ovaj bend iz Irana osnovanog 2010. što slovi kao progressive metal, no kao i u slučaju Tool, poveznice s metalom su vrlo krhke. Ovo im je debi album, a prije njega imali su samo 3 singla koji se ne nalaze ovdje. Dok je kod Tool manje-više sve u gitarističkoj sprezi tkanja konceptualnog kompleksa s jasno fiksiranim eksplozijama na koje treba čekati podosta dugo u kompozicijama, elem, nikada nemaju početni šus i treba im zaleta, kod Atravana je osnovica na synthovima i klavijaturama lijepe Marjan Modarres koje daju različite pasaže vrlo sličnog predenja stvarajući atmosferu između similarnih detalja Enslaved, Opeth, Pink Floyd i dobrog dijela progressive rock scene na kojoj je ionako svašta moguće i dozvoljeno bez nekih striktnih žanrovskih pravila. Mekoća zvuka počinje kraćim instrumentalnim uvodnikom "The pendulum" u kojoj osim naglašenog ambijentalno-elektronskog rada klavijatura isplivava tvrdo produciran, metalizirani bas Arwin Iranpoura i čisti rad laganog bubnjarskog tempa Shahin Fadaeija uz psihodelične gitarske šarže Shayan Dianatija. Synth plete osnovnu melodiju "The perfect stranger" na koju se sistemom nadogradnje dodaje lepršava gitara i daleko snažniji ritam, te moćan testosteronski vokal frontmena Masoud Alishahija što vrlo brzo, poput Maynarda pokazuje i clean senzibilitet. Središnji dio je posve lagan i Floydovski ambijentalan pripremajući dinamički napad na snažnu, galopiranu završnicu. "My wrecked house" počinje vrlo tromo u stilu rock evergreena otkrivajući još jedan bitan faktor: gitara ne svira riffove već je u ulozi atmosferičnih pasaža i solaža čime se gubi na nekakvoj relevantnoj poveznici s metalom, no kroz raspojasani aranžman uočava se dovoljno hard & heavy amplituda, posebice u radu bubnjeva i tog režavo moćnog Alishahijevog grla. Finale kompozicije je također galopirajuće.



Vrlo lijepi pasteli synthova uvode u laganu "Vertigo" melodijski i atmosferski podsjetivši na "Come undone" Duran Duran. Dvije i pol minute se dižu tenzije za eksplodirajuću središnjicu, te ovaj puta posve baladičnu završnicu. Prepoznatljivo komercijalni singl gabariti laganog stiskavca "Dancing on a wire" skroz odudaraju od kompletnog materijala istom mjerom kao što slični izvođači umiju napraviti striktan hit koji po ničemu ne sugerira na sadržaj, ali pjesma zato idealno priprema teren za najefektniji komad, naslovnu "The grey line" od punih 9 minuta izranjajući iz snenog i dugotrajnog mantranja, da bi od druge minute počelo Tool pletenje, prvo na bas gitari, a onda se dižu sve snažnije i snažnije tenzije dovedene do pete minute gdje se po prvi puta ističu gitarski riffovi, a i podulja solaža od pune dvije minute. Završni 'driverski' psycho instrumental "Uncertain future" idealno sjeda na ovih nepunih 40 minuta okončavajući svemirskim rezonancama. U principu, ovo je vrsno odigran, odsviran, snimljen i produciran album s konceptualnim pristupom poštujući melankoličan i empatičan karakter pun senzibiliteta mainstreamovskog usmjerenja koji se po željama može, a i ne mora uzeti zdravo za gotovo. Sve je ovdje natovareno romantikom i tek blagim otklonima u frustracije, međutim, isto kao i kod Tool, količina prikazane energije, meni osobno nije dovoljna što ne mora značiti i za široki auditorij kome je album namijenjen.

Naslovi: 1.The pendulum, 2.The perfect stranger, 3.My wrecked house, 4.Vertigo, 5.Dancing on a wire, 6.The grey line, 7.Uncertain future

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 26/01/2021