Ovaj album me ponukao da zavirim u njega zbog izrazito neobičnog i netipičnog omota za black metal. Više bi odgovarao nekom folk/ indie/ americana/ blues izvođaču: ucviljena seljanka kleči vrištajući pored mrtvog supruga, oca, uglavnom siromašnog ratara u bijedno skrpanoj odjeći sa starinskom, tradicionalnom muškom tamnoplavom pregačom na posve jalovoj pješčanoj oranici punoj šljunka i kamenja odajući lelek zemlje i prokletstvo jadnog života podsjetivši na onaj čuveni estonski drama/ horror/ fantasy/ black comedy film "November" (2017) režisera Rainer Sarneta po noveli "Rehepapp" Andrusa Kivirähka u kome su isprepletena tradicionalna poganska uvjerenja, vradžbine i magije s primitivnim ruralnim svjetonazorima i kršćanstvom do enormnog paradoksa, čak i bizarnih, na momente isuviše gadljivih perverzija. Omotnica je inače reprodukcija čuvene slike "Udslidt" (istrošeni) danskog slikara H.A. Bredekildesa i nije slučajno odabrana da upotpuni cjelokupan dekor sadržaja. Afsky (s danskog: gnušanje) je oneman bend Ole Pedersen Luka jednog od vodećih likova na danskoj black metal sceni: s Tobiasom i Troelsom Pedersenom (nisu braća!) ima aktivan, također black metal bend Solbrud (sunčane naočale) u kome je vokal i gitarist (imaju 3 albuma, jedan demo i jedan EP), te je nekadašnji član Yea and the Moon, thrash trojca koji je egzistirao kratko vrijeme 2003. objavivši samo jedan demo materijal sa 6 pjesama. U ovome autorskom solo projektu je kompletan glazbenik, multiinstrumentalist koji osim standardne menažerije - gitara-bas-bubnjevi svira i violončelo, klavijature i klavir, do sada je objavio dva albuma, jedan singl i jedan EP, a na ovome 45 minuta dugačkom albumu koristi stihove starih danskih pjesnika i književnika poput Hans Christian Andersena, Emil Aarestrupa ili Jeppe Aakjæra uronivši izborom lirike u priče o malom čovjeku, njegovoj nezahvalnoj i tužnoj sudbini mučnog i bezperspektivnog života s nostalgičnim obzorom na evociranje ogromnih nepravdi u svijetu kojima upravljaju licemjerni političari neprekidnim skretanjem pozornosti na nebitne stvari. Okey, jasno da danski jezik razumiju samo Danci, tek eventualno Šveđani, Norvežani i stanovnici Farskih Otoka, ali imaju prilično različitosti; navodno je danski jezik najteži za savladati, ali na svu sreću, ovaj album (objavljen 12.V 2020.) ima knjižicu od čak 24 stranice s podrobnim objašnjenjima što omogućuje daleko lakšu primjenu. Otprilike, kao prvo, zvučni sadržaj komotno sjeda u klasični norveški stil drugog vala blacka s konca 80-ih i početka 90-ih godina kojeg nije potrebno objašnjavati. Sve je ovdje: galopirajuća blastbeat tutnjava s prljavijim performansima, niski štim gitare, mnogo tremola i urlikajuće zapomagajući mračan i bijesan vokal, ali album otvaraju iznenađujuće mirni staccato tonovi akustične gitare prožeti melankoličnim violončelom "Altid veltilfreds" (uvijek zadovoljan) koji se iz folk idile ubrzo pretvaraju u dobro poznati black riff s tutnjavom razbijajući bilo kakvu iluziju o možebitnoj radosnoj konzekvenci u sretnoj državi za kakvu se općenito smatra Danska. Već naredna "Tyende sang" (tiha pjesma) uronjena u klasičan black s tekstom Jeppea Aakjæra zove na opću pobunu seljaka, radnika i slugu, a "Imperia" nakon samo petnaestak sekundi prozračnog staccata ponavlja dobro znan tehnički faktor u kome ima ponešto i od progressive varijacija s lakšim dionicama što posebice dolazi do izražaja u "Bondeplage" (farmer Plage) koja čak ima i spoken-word dionice, te vrlo sentimentalan, baladičan staccato završetak. Ponajviše fleksibilna u prog formatu je pretposljednja "Stemninger I & II" s uvodnim ambijetalom, dinamičkim riffovima, umjerenim, pa čak i tromim tempom koji stremi do shoegaze/ blackgaze oblina kojima bi pozavidio i francuski Alcest (takva je otprilike i završna, najdulja "Angst" - 'anksioznost'), a onda u drugom dijelu kompozicije upada u klasicizam s nekoliko breakova što dovoljno govori o kompleksnoj strukturi.



Kao što su ovdje utkane sve vitalne osobine žanra, tako ima i osvježavajućih detalja s kojima se Ole Luk vješto poigrava poput trikova na temu inverzija i prerušavanja s mnogim fragmentima, posebice akustičnim djelovima ili eksterijernim zvukovima iz prirode svako malo podsjećajući na zemlju, vodu, zrak i evociranje nekog idiličnog života iz starih, dobrih vremena koja ustvari za seljaštvo i pučanstvo nikada nisu bila sretna, već vrlo bijedna, skučena i jadna. Malo je samo tvrditi da je "Ofte jeg drømmer mig død" (u prevodu: često sanjam da sam mrtav) klasična black revitalizacija, štoviše, zahvaljujući izvornim stihovima ima i visoku umjetničku razinu pokazavši na plemenit način da se i ovako, prečesto omrznuti teški žanr može uvjerljivo nositi s konkurencijom nadahnutih metal autora.

Naslovi: 1.Altid veltilfreds, 2.Tyende sang, 3.Imperia, 4.Bondeplage, 5.Stemninger I & II, 6.Angst

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 11/05/2020