Baxter je Ianov sin. Ako niste znali. I ovo mu je šesti studijski album. Zašto je tek sad došao u fokus, ne znam. No, drago mi je da jest. I nisam siguran da ću ići preslušavati baš sve dosadašnje njegove albume, ali ovaj će mi biti na repeatu barem do kraja trajanja ove karantene. A vjerojatno i duže.

Da ne duljim, The Night Chancers bavi se svakodnevnim temama modernog društva, na jedan poseban, dosta otvoreni način. Promiskuitet, izlasci, socijalne mreže... Svojim narativnim cockney vokalom, koji me podsjeća na glas Alana Rickmana, ali i Sergea Gainsbourga, uz izvrsno ukomponirane ženske vokale, te umirujućom podlogom upravo je odličan soundtrack za bivanje u karanteni.

Već na prvoj pjesmi, zaraznim synthovima 80ih i francuskim ženskim vokalima priziva Sregeovu Je T'aime,...Moi Non Plus ... i tim nekim nostalgičnim ritmovima prolazi kroz svih, prekratkih, pola sata albuma. Slumlord me podsjetio na Zita Swoon, a slično je i u Saliva Hog koja potpuno opčinjava svojim hipnotizirajućim ritmovima i "Who the fuck are you my friend?" refrenom.



Tek u Samurai dolaze tako željeni uzdasi, koje smo očekivali već prije, dok u Carla's Got a Boyfriend, prati bivšu preko Instagrama i zaključuje da joj novi ima "Horrible trousers And a small car Bit of designer hair Sloppy facial looks".

Za kraj ovog voajerskog albuma, kojem se jednostavno nije moguće oduprijeti, ostavljena je Say Nothing, koja kao da nije bilo dovoljno, sugerira maznim ženskim vokalima "Baxter Loves You"! i naprosto tjera na novo slušanje, jer ovih pola sata je stvarno premalo za ovakav album.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 08/04/2020