E, pa ovakvom reizdanju uistinu treba skinut kapu!

Malo je bendova i izvođača koji su nakon debi albuma isti napravili još bolje i dotjerali ga u potpunosti, a da se nisu prihvatili rada na onome sudbonosnome 'drugome' albumu.

Nije bitno koliko se sjećate prvog albuma "Depo pivo" banjalučkog iščašenog punk-jazz-blues-rock benda Kartofel Osvetnik iz 2013., kad se bend nakon 6 godina odlučio isti ponovno realizirati, ali u daleko moćnijoj i autoritativnijoj varijanti. Evo, kad sam poslušao ovih novih, skoro 60 (točnije 56) minuta, očekivao sam, sasvim prirodno, sve ono što se nalazilo u njihovom otkačenom i simpatičnom spoju Captain Beefhearta & His Magic Banda, stripa Alan Ford i čuvene humoristične TV serije "The Flying Circus of Monthy Python" misleći da su to ponovno iste pjesme koje bend želi i trudi ih se ponovno oživjeti. Jest, ima dio istine u tome, međutim, ovdje su posve novi snimci s daleko boljom produkcijom, novim sviračkim zahvatima i sa čak 7 novih pjesama s time da s debija ovdje nema izvornih "Nalik", "Emotivna sirovina", "Golub (live)" i onog bonusa 'sam na svom profilu 1, 2, 3' gdje je bend eksperimentirao s ritam mašinama i kratkim glazbenim skicama. Pazite, bend je album ovakav kakav jeste deklarirao još koncem 2013. (na bandcampu), netom nakon cd izdanja za Slušaj najglasnije, ali ja pričam baš upravo o tom prvom cd-u, onako kako mi je bio dostavljen nekih mjesec-dva prije toga. Nisam bio svjestan da Kartofel Osvetnik mnogo rade u usavršavanju koje je išlo mic po mic od pjesme do pjesme, a da je "Depo pivo" bio sirovi snimak odličnih pjesama koje su pošto-poto htjeli realizirati samo da dobiju feedback, bilo kakav, jer umjetniku je veoma bitno što netko neutralan misli o njegovom radu. Da ne objašnajvam sjajnu ideološku crtu lirike frontmena Ace Markovića čiji je vokal duboko natopljen nikotinom i maliganima, još više nego li nekad Marko Brecelj na prvim albumima Buldožera iz 70-ih godina prošlog stoljeća kad je zaista po čitave dane znao ispijati enormne količine pijače samo da bi što bolje u studiju interpretirao određenu misao i zaista zvučao pijano, a ne supijano ili glumatao pijano stanje poput mnogih što su trijezni ispred mikrofona imitirali nekakva slična agregatna stanja, pročitajte recenziju što sam je napisao i objavio prije 6 godina. http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=17911



Za razliku od tog simpatičnog debija, ovdje je stvar još dublje dorađenija i sva sreća što s ovakvom osvježenom produkcijom nisu uletjeli u mainstream kojeg sam nehotice predviđao. Prvo, poredak pjesama je skroz drugačiji i ima konceptualni prikaz, drugo, sve su ovo nove izvedbe istog materijala koji je, očito, tada 2013. bio previše brzopleto i ishitreno realiziran jer su supergrupa sjajnih muzičara, a treće, novih 7 skladbi (neobjavljenih na tom prvom cd-u) zaokružuje onu priču koja je tada manjkala. I baš upravo s dvije nove, zajebantskim ska-punkom "Jesenji dan" ('jesenji dan u očima dječaka, kraj kuće sa sjekirom stoji baka/ krv leti svuda, pršti perje, bezglava kokoš po dvorištu sere/ skače do 3 metra, da umre odbija/ ulaže žalbu nebeski sudija') i disco-punkom a'la Talking Heads & Public Image Ltd. "Omorika" otpočinje album s time da je ova drugonavedena sasvim nova, dopunjena verzija "Nalik". Stare pjesme su dobile posve nove oblike - "Motorka" ima puno živahniji jazz-bossanova štimung, a Acin vokal je baš u pravom pijanom i odriješitom elanu sjajnog komičara ('uzeću motorku, sasjeć' ću vas sve, neću više dat' da zajebavate me/ porezi i kazne, saobraćajne dozvole...') i tako redom od još jednog disco-punka "Sobni bicikl" kakvog niti The Fall nisu realizirali u 40 godina karijere, fantastično izvedenoj "Dvorska luda" s kabaretskim-punk pristupom, plesnom funk-punku "Azil" (za lutalice pse), onog šašavog komada "Komšo" koji ovdje sad ima pristup Šarlo Akrobate s jedinog albuma "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." u kojeg su utkani i dekompozicijski dijelovi, a takvih ovdje ima napretek. I dobro stoje. Bend se sjajno razigrao i promotrio taj svoj debi znajući da ima bombu od materijala koji je, evo, konačno eksplodirao u ovim novim varijantama za koje ne treba preduhitreno tvrditi kako onaj stari treba zaboraviti. Nikako. Da onog starog nije bilo, ne bi se mogla povući poredba. A tu je i iščašeni blues "Šalter" kao jedanaesta, a na debiju je bila uvodna. I u ovoj kombinaciji daleko bolje 'sjeda' s novim performansima jazz klavira, trube s 'poklopcom', staccato gitarom, gromkim 'orkestracijama' i onim Acinim 'jebo ti šalter mater, nervozna gospođo'.



Zadnji dio su 4 'nove' mada postoje već jako dugo - "Grad" čudnovati plesni rock-punk s miomirisom Steely Dan, turobna "Crna rupa" uronjena u doom-rock/punk (ili bolje rečeno u doom-punk, a nije daleko niti od doom-metala sa zanosnom mol melodijom trubača Dejana Savića), najkraća harlekinska "Muha i Muhac" (1.41) što se idealnim valcerom nadovezuje na "Dvorsku ludu" i završna "Sardine" koja je glazbeno još i najjednostavnija u minimalističkom humpa-cumpa ritmu, ali je zato tekstualno najsofisticiranija i punkerski najangažiranija - 'ko to slaže te sardine, dal' rukice il mašine?/ kakva sila gura male ribe, da šupljega nema nigdje?/ velika je promjena - iz mora pa konzerva, kad ostaneš bez glave, svejedno gdje te stave'. Ono što je specifikum ovog albuma je zavičajna "Vrbas", sjajno ugođena ljetnja pjesma zanosnih uvodnih jazzy-funk staccato & melodija Milana Aćimovića Mike na klavijaturama i rock solaža gitariste Saše Rogića Roge u vrlo umjerenom, čak i laganom tempu bubnjara Srđana Banjac Njaca, te tih odriješito pogođenih vokalnih intonacija Ace koji ustvari, ako se pravilno promatra i nema najadekvatniju ariju tokom cijelog albuma, voli falšati, ali je baš u tome pravi majstor avangardnog smisla za rock pjesmu poput dirigenta koji unaprijed mora znati (i zna) što se dešava u kompoziciji da bi čitavom orkestru dao vizuru svakog narednog takta, note ili perioda s jasnim vizurama svoje velike autorske ličnosti i sposobnosti da drži na okupu ekipu odličnih glazbenika. Pjesma se iz uvodnog lagodnog laid-backa pretvara u jazz-fussion/rock, a potom u hardcore-punk, a bome, to se malo tko usudi napraviti, pa baš, ako ćemo pravo, tako nitko ne radi 'ljetni hit'. I onda ode u zanosni reggae s glavnom temom 'Vruće? U gradu ima 45 stepeni... i ništa se ne događa. Samo ventilator zuji. I ne znam šta ću sa sobom... Šta radiš sutra? Ništa baš. Ajmo sutra na Vrbas!'. Vrbas? Jel' ste se ikad kupali u Vrbasu? Ja jesam. Trebalo mi je 2 dana da se odlučim baciti u tu hladnu rijeku na +50 C°, krv mi se sledila koliko je to hladna i brza rijeka, čak i u plićaku. Toplija je hladna voda iz pipe. Vrbas je jedna od najhladnijih rijeka ovih područja; Sana, Una, Sava, Drava, Dunav, Mura, Soča, Vardar... (govorim o onima u kojima sam se kupao) su daleko toplije, jedino je Mrežnica još hladnija i Lokvarsko jezero u Gorskom kotaru gdje se nisam usudio ući u vodu iznad koljena na istoj ili približnoj temperaturi kad sunce prži u najvrelije doba ljeta. Za Mrežnicu i Lokvarsko jezero trebalo mi je po 2-3 dana da se naviknem na hladnoću vode, a u Vrbas sam skočio već prvog dana da se otrijeznim, al' mi baš nije bilo svejedno. Znam da je Banjalučanima skok u Vrbas 'topla voda', rijeka ko' rijeka, a da u topliju skaču, bila bi im kao šalica tople bezbijedne kamilice; oni su sjajni u glazbenoj izvedbi korespodencije duhačkih i klavijaturističkih linija u kojima se ima što za čuti poput minijaturnih rock-punk simfonija, usuđujem se reći, ovaj bend je stvorio osebujan autohtoni stil s ovim čudakom na vokalu i tekstovima. Netko manje upućen bi slobodno rekao da su Kartofel Osvetnik bezveznjaci, onako kak' mi moja pokojna baba rekla kak' sam kao klinac 1983. na radiju slušao Tom Waitsa "Swordswishtrombones", Ante Batinović ga pustio na 1.programu Radio Zagreba ' neću slušat tog s hraćkom u grlu'. A meni baš bio zanimljiv, ha-ha-ha... Ovo je rock, punk, jazz, blues u progressive varijanti, znači puno duhovitijoj od žanrovsko/ stilske konfiguracije, a kad se uistinu uđe u ovih 15 sjajnih komada, pronalaze se tragovi najvećih genijalaca glazbe i umjetničkog autorskog izraza.

Bez obzira što god itko smatrao o Kartofel Osvetniku i o ovome njihovom reizdanju, glavna figura je Aco otprilike isto onako kako je Mark E.Smith bio glava The Fall. Dečki zaista sviraju fenomenalno u kome god da su žanru od momenta na moment; barataju s punkom, ska, new-wave/ post-punk/ disco/ rock/ soft-rock/ jazz/ industrial/ metal/ pop/ chanson/ pop i inim medikamentima, znaju napraviti progressive aranžmane, ali da nemaju tog Ace na takvom vokalu i s takvim performansima, bili bi samo instrumentalna pratnja za pokojnog Captain Beefherta i još uvijek živućeg Tom Waitsa. Mogli su u sretnije vrijeme raditi i s Frank Zappom. Aco je srce ovog benda, jedan od najekscentričnijih likova ovih prostora uz Franci Blaškovića i pokojnog Satan Panonskog. Mnogi će na ovom sjajnom reizdanju pronaći i tragove Haustora i Disciplin A Kitchme (a i stare Discipline), sve su ovo vrsne zajebancije o životu, onakvom kakav ustvari i treba biti i kakav jeste. Ništa klišejizirano, a ponajmanje prepotentno, ovo je krajnje iskreno, čak i bizarno, rekao bih legendarno i usuđujem se reći - unikatno. Bravo Aci i Banjalučanima!

Naslovi: 1.Jesenji dan, 2.Omorika, 3.Motorka, 4.Sobni bicikl, 5.Dvorska luda, 6.Vrbas, 7.Azil, 8.Komšo, 9.Incel, 10.Voće u alkoholu, 11.Šalter, 12.Grad, 13.Crna rupa, 14.Muha i Muhac, 15.Sardine

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 28/06/2019