Vrlo smiješno, ali istinito. L7 su se razišle 2001. stavivši bend u hiatus bez nekih izraženijih ambicija oko ponovnog okupljanja, a evo, sad kad su se godinama natezale (zvanični reunion je ostvaren nastupom na njemačkom Rock am Ring 6.VI 2015.) i počele skladati nove pjesme, te kad su otišle u studio Norma Blocka u L.A. s takoreći gotovim materijalom sukobile su se sa štakorima koji su im bauljali po opremi smještenoj u podrumu. Block, sasvim sigurno naučen na ove posjetitelje samo im je uzvratio: 'ženske, pa odvalite rokačinu i rastjerajte štakore'! "Rastjeraj štakore", odnosno naslovna pjesma "Scatter the rats" postavljena na završnici ovog povratničkog albuma, prvog nakon točno 20 godina, ironično, nije neka rokačina kako bi se očekivalo, najtromija je, ali je zato vrlo dobar naziv koji je sasvim slučajno inspiriran ovom anegdotom. A ovim ostarjelim damama koje su još koncem 80-ih nastupale s RHCP i Faith No More (snimili i zajednički singl "Slide" 1992.), a Suzi Gardner vrištala i prateće vokale Henry Rollinsu u Black Flagu (za pjesmu "Slip it in") nikad nije manjkalo smisla za provokacije, zbijanje šege, pa i perverzne drskosti. Još i danas se pamti njihov nastup 1992. na Reading Festivalu kada su tokom svirke imale problema sa zvukom, zvale tehničare da ih otklone, a ovi su ih otkantali da im se ne da ići na binu preko ogromne kaljuže blata odvrativši 'samo ako postavite jastuke'. Glavna vokalistica i gitaristica Donita Sparks je zavukla ruku u međunožje, izvadila tampon i bacila ga u publiku vrišteći 'evo ti jastuka, požderi moj rabljeni uložak pizdo jedna!'. A bilo je i skidanja na TV i još štošta u najboljim danima benda kada su s trećim i četvrtim albumima "Bricks are Heavy" (1992) i "Hungry for Stink" (1994) dospjele čak do UK no.24 i UK no.26, a singlovi "Pretend we're dead", "Everglade", "Monster" i "Andres" bez problema ušli na britanski top-40 (od 21. do 34. pozicije). Odlaskom basistice Jennifer Finch peti album "The Beauty Process: Triple Platinum" (1997) i posljednji "Slap-Happy" (1999) su neprimjetno potonuli zajedno s odlaskom grungea istom onako kako se tih godina jezgra sa Soundgarden, Alice In Chains, Stone Temple Pilots, a Nirvane još ranije povukla sa scene. Pa premda niti u to slavno doba grungea nisu bile među vodećim protagonistima, ostale su vrijedan dio epohe žanra koji niti nakon praktički tri pune decenije od same eksplozije nije utrnuo zahvaljujući brojnim sljedbenicima s predznakom 'post', ali ova ženska četvorka iz L.A. u punom sastavu s Demetrom Plakas (bubnjevi), povratnicom Jennifer Finch (bas) i spomenutom Donitom, te Suzi očito nisu marile koliko se grunge promijenio za tih pišljivih dvadeset godinica. Ovih glanc novih 11 pjesama skoro da se nastavljaju tamo gdje su stale s posljednjim, zaboravljenim albumom revalorizirajući alter-rock zvuk zapadne strane USA s konca 20. stoljeća. Ne treba ovom prilikom smetnuti s uma da je dio benda u hiatusu svirao s Joan Jett koja im je ovom prilikom i ustupila mjesto na svojoj legendarnoj etiketi Blackheart Records utemeljenoj prije skoro 4 decenije kad je drugovala s Kenny Lagunom.



Shodno tome, zvuk je i poprilično udaren na hard-rock s izraženim riffovima svjedočenjem da je ovakav grunge stil prošlosti, pa odmah u uvodnom singlu "Burn baby" opušteno i zborski aludiraju na spaljivanje vještica na lomači samokritično se obračunavajući sa svima koji su ih smatrali autsajdericama grungea. Već za sam početak ovo je i više nego odličan poligon za razbijanje predrasuda jer album ima u suštini čvrst i oštar garažni zvuk s mnoštvom zavodljivih riffova, refrena, ritmova (uglavnom u umjerenim tempovima), pa i bijesa i onog agresivnijeg motiva za taktičko headbangiranje. A i zato jer se osjeća suptilna iskrenost kod lirike koja i nakon 20 godina pokazuje zanimanje za krucijalno vitalne preokupacije benda kao što su i nekoć bile - obračun s bivšim ljubavnicima, malo mistike ("Ouija board lies"), zajedljive provokacije, podsjećanja na oronulu prašinu ("Cool about easy"), a i otvorene kritike onom sloju društva ovisnom o mobitelima, internetu i medijima uzvičući 'on i njegov free-WiFi' ("Murky water cafe"). I sam vokalni rad Donite i Suzi je nešto moćniji nego prije 25-30 godina: "Uppin' the ice", a posebice najbrža, skoro u Ramones-punk stilu "Garbage truck" imaju više ciktave i vriskave prodornosti taman onako da komotno 'sjednu' negdje u fazama "Bricks Are Heavy" i "Hungry for Stink", točnije skup s hitovima "Pretend we're dead" i "Monster".



Mada sumnjam da će s ovim povratničkim albumom zadobiti neku osobitu gomilu novih fanova kojima su uz stare vedete žanra glavni 'post' favoriti Foo Fighters, Creed, Nickelback, Staind, Three Days Grace, Shinedown, Cold, južnoafrički Seether itd., dostojanstveno drsko i upečatljivo isijava iz ovih ovremešenih dama koje za svoje godine još uvijek imaju dovoljno privlačnosti, kako fizičke, tako i rockersko-garažne, one buntovne i dostatno energične koja se otkriva postepeno. Drugi singl "Stadium west" je isuviše napucan slatkoćom pop-punk melodijica i željom da se dodvori novijoj publici, bolje bi bilo da je izbor pao na spomenutu "Garbage truck". Jedina je šteta što na album nisu uvrštena dva singla "Dispatch from Mar-a-Lago" i "I came back to bitch" objavljena 2017/18 kojima su uz pomoć Don Giovanni Records iz New Jerseya najavile i svoj konačan diskografski povratak.

Naslovi: 1.Burn baby, 2.Fighting the crave, 3.Proto prototype, 4.Stadium west, 5.Murky water cafe, 6.Ouija board lies, 7.Garbage truck, 8.Holding pattern, 9.Uppin' the ice, 10.Cool about easy, 11.Scatter the rats

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 15/05/2019