Pulska grupa Nola odjeknula je već svojim prvim albumom i naslovnim hitom "Dio tebe" 1995. kao svojevrsna opozicija tadašnjem hrvatskom alternativnom rocku koji je, premda ne tako kvantitativan pokazivao velike komercijalne dosege zahvaljujući uspjesima Majki, Let 3, Overflow, Laufera, Hladnog piva, nešto kasnije i Urbana i Pipsa, elem izvođača što su bez ikakvih problema punili dvorane, a još dupkije manje, no vrlo bitne klubove pokazujući fleksibilnost u poveznici između tipičnog mainstreama Valjka, Kazališta ili Psihomodo Pop i vlastitih nadahnuća tadašnjom pomaknutijom, da ne kažem underground podlogom. Nola je već tada bila naglašeni dio jedne samozatajnije scene, one koja se pomalo stidljivo pomaljala putem radijskog etera poput En Face i zaboravljene Nove, a opet nije bila striktno usmjerena na klasičan komercijalni pop s rock temeljima. Jednostavnije rečeno, Nola je bila taman za onaj široki sloj auditorija koji nije zavisio o nekim svjetskim 'žvakama' interpretiranim na neki 'novi' način, zapakiran u domicilni svjetonazor. Njihove prilično opskurne infrastrukture kompozicija privlačile su vokalom Gabrijele Galant i lepršavim gitarskim legatima vjernog joj suradnika i životnog suputnika Marijana Jelenića kroz tada još nepoznatu priču da su njih dvoje kao djeca krenuli koncem 70-ih iz malog gradića Žminja u samom centru Istre. Tek kasnije se mic po mic otkrivala njihova ljubav koja je prerasla i u bračnu zajednicu, a oni su to vješto sakrivali od goropadnih medija i kojekakvih strvinara žutog tiska.



Nakon prvog albuma uslijedio je i drugi "Osmijeh" 1997. za kojeg su dobili laskavo priznanje novinarske nagrade Crni mačak - kategorija najbolje rock pjevačice, a onda je krenulo dugogodišnje kreativno zatišje koje se prekinulo tek 2009. trećim, do tada najuspjelijim i najuspješnijim albumom "Iznad oblaka" koji je bio nominiran čak u 6 diskografskih kategorija Porina. Uspjeli su ga osvojiti u kategoriji pjesme godine, a naslovna tema je postala općeniti hit na hrvatskom radio eteru. I to je praktički onaj svima vidljiv i najširem auditoriju znan renome benda koji se stubokom mijenjao u postavama, no Gabi i Marijan su neprekidno ostajali u nejmu noseći glavne stupove skladateljstva i poetike.

Ova kompilacija donosi sve najbitnije trenutke s ta prva tri albuma, te posljednjeg EP-ija "Negdje između" (2017) prikazujući rapidan kreativan napredak koji se gradio na malim, ali vrsnim instrumentalističkim otklonima dosegnuvši u ovoj tekućoj deceniji i neke doze artificijelnosti zahvaljujući proširenim sekcijama s gostima na duhačkim i gudačkim instrumentima, a kao specijalni dodatak, na samoj završnici ovog kataloga nalaze se dvije daleko suvremenije pjesme art-rock i elektronskog štimunga - "Život je san" nastala za istoimenu predstavu 2000. i remiksirana "Drukčije". Dakako, razglabati o detaljima njihovih cjelokupnih performansa od tog prvog albuma iz 1995. sve do posljednjeg EP-ija jest isto kao i recimo posmatrati izvor nekog potočića što se pretvara u rijeku, no ta njihova rijeka je stubokom mirne naravi i još uvijek ne pokazuje niti najmanje nakane da se preputi nekom drugom toku ili uplovi u morski sliv. Prije bi se reklo da njihovi tokovi neprekidno vrše stanoviti perpetum mobile kao da se ulijeva u vlastito jezero iz kojeg opet vodi zaseban, sitan tok u kružnoj putanji potvrđujući odmjeren biološki takt usredotočenosti na nepotrebno rasipanje kreativne energije i prirodnih resursa koji su u njihovom slučaju, kako vrijeme bar do sada pokazuje, samoobnovljivih karakteristika s jasnim poetskim uporištem u manifestaciji međusobno vječite emotivne privrženosti.

Naslovi: 1.Prolog, 2.Dio tebe, 3.Grad iz snova, 4.Pun mjesec, 5.Osmijeh, 6.Iznad oblaka, 7.Do kraja, 8.Zauvijek, 9.Bez tebe, 10.Dan, 11.Ljubiš me, 12.Sami u Sali, 13.To ljubav je, 14.Nikad, 15.Na obali, 16.Moj svijet, 17.Sve bi bilo lakše da je ljeto, 18.Negdje između, 19.Život je san, 20.Drukčije (Blacksoul & Mark de Line Radio Edit)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 30/08/2018