Na prste se mogu izbrojati inozemni izvođači koji su tokom 30 godina diskografske aktivnosti Slušaj najglasnije objavljivali radove nakon čuvenih Humpers, te je veliko zadovoljstvo ponovno imati jedan takav, za sada skroz nepoznat bend na toj etiketi koja nikad nije bila poltronska, ali zato niti medijski zastupljena upravo zbog svoje sasvim uobičajene ekonomske strategije o kojoj se, uglavnom manje-više sve zna. U njoj nema nikakve prevare, a niti biznisa, radi se isključivo iz zadovoljstva, a ako padne koja pinka, dobro je došla.

Skink, pitati će te - tko je to i čemu ovakav uvod? He, to su trojica opičenih Amerikanaca iz grada Tempe u Arizoni koji doduše ne rade dugo, ali nitko im u još uvijek najjačoj državi na svijetu nije htio objaviti album, pa se tu pronašao, a tko drugi nego Zdena Franjić, te im uoči Nove godine 2018. objavio ovaj cd kojeg s ponosom ističu na svojoj FB stranici. Oni su Eric Guthrie (bubnjevi), Michael Parkin (bas) i Orin Portnoy (gitara), svi trojica vrište i urlikaju, a njihov Tempe, istočno od Phoenixa je po broju stanovništva nešto veći od gradova s naših područja poput Rijeke, Splita, Banja Luke ili Niša. A osobitost benda je da u njemu sviraju bijelci, a ne Indijanci, kao što bi se moglo zaključiti s obzirom da im je zavičaj poznat po Hohokam Indijancima. Sam naziv Skink je naziv za malenog gmizavca, ali i gmaza u karakternoj osobini. Stoga ovi momci iz Arizone nisu nimalo štedjeli na leksiku upotrebom nedozvoljenih riječi da opišu situaciju u svojoj državi koja se reflektira i na cijeli planet: koriste drske i sočne psovke koje su u prvom redu usmjerene na egocentrizam što veliča glupost današnje civilizacije, budalaštinu mainstream razmišljanja i podvojenost umjetničke manipulacije, onih koji 'sa strane' zbore o nekim vitalnim načelima sa žarom da ne ostanu posrani, a da ipak nešto osobito važno kažu. Naravno, takva disfunkcionalnost u ovo doba Trumpa baš i ne prolazi jer se pojavila nova nacističko-fašistička svijest neokolonijalizma u svim pogledima zahvativši cijeli svijet univerzalnom mržnjom i ksenofobijom o kojoj ne treba pričati. Ima je u svakom društveno-medijskom i političkom segmentu...

Uopće nije pitanje zašto su ovi Ameri odabrali Slušaj najglasnije za izdavača svojeg prvog albuma, nego je pitanje zašto su se od svih nezavisnih izdavača odlučili baš za Zdenu. Tu i ne treba biti osobito pametan; Zdena već 3 decenije radi upravo s takvim underground autorima i sasvim je jasno da će se i njemu kad-tad zahvaljujući upornosti otvoriti neki novi Humpers, Majke, Overflow, The Bambi Molesters, Goribor, Damir Avdić..., a da će opet, nakon izvjesnog vremena i ostati bez 'zlatne koke' jer biznis radi svoje. Izdavaštvo koje Zdena radi je unikatno i s ljubavlju, a ne zbog profita i to treba biti jasno i onome koji pojma nema o nezavisnom izdavaštvu.

Pređimo na muziku Skink: mora biti da su ovi momci slušali gomilu muzike od punka, hardcorea, metala, garažnog rocka, onog ludila s konca 60-ih, sve do Black Sabbath, stonera, sludge i noisea. Ta tri osnovna instrumenta koje imaju koriste funkcionalno stvarajući čvrstu energiju jednostavnih i vrlo žestokih pjesama kojih na albumu ima više od polovice na nekim momentima se doticajući i black metal paralela što uopće nije nimalo loše, ali punk i garage rock su im u prvom planu. 'Žice' su posve distorzirane u svih 14 autorskih pjesama, a vokali, s obzirom da sva trojica koriste mikrofon su mrki, opaki i bijesni stvarajući vrlo plesni i poletni konglomerat friške buke koja se može rasporediti od uvodnog noise-punka s okusom Motorhead "Falling ways" (u dvoglasju), The Stooges eminencija "Planet 4", prvog im snimka "I'm weird" (objavljeno kao demo 2016) u punk izdanju koje nalikuje na Black Flag, ali nije baš hardcore, odlične Fugazijevske "Cut in" (pred sam konac albuma), no tu ima i trivijalnijih pjesama poput "Sail away" od 4 minute koja pak nalikuje na slabiji žešći dio Fugazi. Vokali su, mora se priznati vrlo upečatljivi od metalsko-hardcoreaškog growla do visokih ciktavih pratećih, a to funkcionira vrlo dobro tijekom čitavog albuma od čak 47 minuta.

Prvi dio albuma je ispresjecan otprilike s jednom manjom omaškom, spomenutom "Sail away", no "Downtown" od samo 1.24 je jedna od ponajboljih. Najžešća je, čvrsto punkersko-hardcoreaška i djeluje veoma himnično kao Minor Threat ili Exploited. "Stone the pig" je pak posve drugačija, tempom mogo laganija, odsvirana između ostalog s efektom theremina u čemu se Skink uvode u ležernije raspoloženje sve više privlačeći stoner koji će se itekako osjetiti na drugom dijelu albuma. Još vrijedi spomenuti tročetvrtinski takt, sasvim neuobičajen u ovakvom stilu kod pjesme "Makers pie", zajebantskoj pjesmi, o, pogađate, domaćici koja pravi kolače, ha-ha-ha!

Drugi dio albuma su nešto skuliranije pjesme, a otpočinje s nekadašnjim demo "Cold water" koja je u totalnom stoner štimungu i traje punih 5 minuta drajverskog basa s povremenim Portnoyovim gitarskim riffovima i solažama uočavajući da je bend krenuo sa stoner pozicija u svrhu da se razvija dalje od jednostavnih obrazaca, no nikako im ne treba zamjeriti, pjesma je sasvim okey i ima višeglasje, ali nikako nije neki jebeni QOTSA, nego baš čista zafrkancija. Mračni uvodnik u "City boy", također laganiju temu radi basist Parkin gotovo solirajući s distorzijom (gitara dolazi tek u 1.30), no kod ovakvih pjesama uočljivivo je da nemaju 'podlogu' osim odlične nadogradnje i da im uvijek nešto 'manjka', ali to mnogo puta zna biti i vrlo dobar efekt poput Black Sabbath. Onda, zanimljivo, "Punk in the eye" uopće nije punk stvar nego moćan križanac grungea i stonera, a "Seed the silence" je ubjedljivo najbolja i najhimničnija (s višeglasjima i odličnim režavim gitarama). Posljednja je skoro pa hardcore u stilu Black Flag - "Queens high" i sve ovdje na tih 47 minuta funkcionira odlično da mi nikako nije jasno kako ovo niti jedna američka etiketa nije htjela objaviti, nego, evo, tu čast je dobio Zdena Franjić

Pjesme su vrlo moćne garge-punk/ noise/ stoner/ metal skladbe od kojih se ježi koža zato jer su na granici zbilje i savršenstva koje graniči s najboljim izdancima žanra od garage-rocka i punk/metal hardcorea, noisea, preko Kyuss do grungea i stonera u onom nekomercijalnom, izvornom i odličnom obliku, a izgleda da to u USA danas više niti jedan izdavač ne smatra ozbiljnim stavom i produktivnim biznisom. Glupost. Ovo je sjajan debi album nepoznatog benda koji će kad-tad postati poznat. I možda se nitko neće sjetiti da su svoj prvi album objavili u Hrvatskoj, nekoj socijalno, društveni i politički jebenoj, ali jako dobroj zemlji s nekoliko kvalitetnih ljudi u jugoistočnoj Europi.

Naslovi: 1.Falling ways, 2.Planet 4, 3.I'm weird, 4.Sail away, 5.Downtown, 6.Stone the pig, 7.Dirty Stevia, 8.Makers pie, 9.Cold water, 10.City boy, 11.Punk in the eye, 12.Seed the silence, 13.Cut in, 14.Queens high

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 28/05/2018