Jedna od najvažnijih stvari koje sam u razdoblju od početka pisanja recenzija i koncertnih izvještaja naučio jest da su subjektivnost i pretjerana emocija nešto čega se izuzetno teško otarasiti. Budući da je određena količina emocije ponekad poželjna, subjektivnost ostaje najveći neprijatelj svake kvalitetne recenzije. Nije lako bez nepotrebnih subjektivnih zamjerki i ispada pisati o nečemu što istinski ne volite, a još je teže na taj način pisati o onome što izrazito cijenite i volite. Tako ću odmah u početku priznati da je National moj najdraži bend. Priznat ću i da sam imao poteškoća pri pisanju ove recenzije, nakon čega sam ju odlučio pustiti polu-dovršenu i vratiti joj se tek sad, u trenutku najavljivanja njihovog novog koncerta na zagrebačkoj Šalati.

Zašto je National moj najdraži bend? U ovom bih trenutku mogao pisati životopisne eseje i sjajne hvalospjeve o savršenom spoju intimnog i univerzalnog ili o iskrenoj agresiji i emociji koja vreba svakog tko se odluči bendu pokloniti svoju pažnju i ozbiljnije zagrebati ispod površine - no, isto bi mi vjerojatno "pojelo" cijelu recenziju pa ću kao primarni razlog obrazložiti njihovu konstantnost. Tako je National uz blage ali efektivne promjene iz albuma u album, još od doba Sad songs for dirty lovers (2003.) i zadnjeg nesnalažljivog koprcanja u opsegu talenta koji su akumulirali među svojim članovima (a.k.a. Trouble will find me), tiho i za mnoge neopaženo i gotovo iz korijena promijenio svoj zvuk. Od pulsirajućih post-punk utjecaja na Alligatoru, preko klaustrofobičnog remek-djela Boxera i početka eksperimentiranja punijim zvukom High Violeta, do statusa indie plemstva stečenog s Trouble will find me, Matt Berninger i društvo tijek svoje karijere ni u jednom trenutku nisu prepustili slučaju te se tako u potpunosti zasluženo našli u položaju u kojem su dočekali 2017. godinu. Sleep Well Beast, najnovije poglavlje u impozantnom katalogu bendovih mnogobrojnih uradaka, ujedno je i njihovo najteže ostvarenje. Navedenu su suptilnost doveli na razinu čestog hvatanja svakog očitijeg podražaja i pažljivog osluškivanja za tragom kakve očitije melodije. Sleep Well Beast je njihov najtiši, najsporiji i najmračniji album - onaj o braku i njegovom raspadu, o ljubavi i razjedinjenju dvije osobe koje su nekad činile neraskidivu cjelinu. Album tako priča neposrednu priču o putu od "sredine" prema kraju koja je, kako sam Matt govori, na neki način spasila njegov brak. Tekstovi tako daju savršen spoj poetike i riječi očajnika koji se skrivajući iza zavjese mačizma, boji budućnosti vlastite svakodnevice, ali i progovara gorčinom zbog zajednički propuštenih prilika, gorljivo ne dopuštajući svojoj otuđenoj partnerici da ga gurne u propast. Prva u nizu je Nobody else will be there skladna i tiha numera pogonjena Aaronovom repetirajućom klavirskom dionicom i nenametljivim tempom Bryceove gitare. Pjesma o osjećaju djetinjastosti i rastućeg nepovjerenja nakon prvotnog polaganja sve vjere u drugu osobu, prelazi u glazbeno, ali ne i lirski veseliju Day I Die. Ona pak, iako najočitiji hit materijal na cijelom albumu, nastavlja odisati razočaranjem, vapeći tako na refrenu "the day I die, where will we be?".

Ipak, nepoželjno bi bilo prenaglašavati "depresivni" element ovog albuma jer isti kroz svoj tijek nudi i više no pristojnu dozu iskupljenja, ali i tematskih obilaznica tijekom kojih se Berninger upušta u iznenađujuće političke angažmane. Walk it back tako u svom središnjem dijelu, s obje strane umotanom strofama prvenstveno ljubavne tematike, sadrži govor o političkim realnostima i formiranju istih, na kojem gostuje i irska kantautorica Lisa Hannigan. Na istoj pjesmi u prvi plan nešto više dolazi i veća prisutnost elektronike u novom zvuku benda, koja se pomnijim slušanjem može čuti već i na uvodnoj Nobody else will be there. Razni looperi, soundboardovi i pedale odlično popunjavaju rupe koje su nastale dodatnim ogoljivanjem osnovnog zvuka benda i gotovo potpunim izostankom gitara, barem u konvencionalnom smislu. The system only dreams in total darkness se odlično uklapa u koncept albuma, ali ujedno uspijeva iskočiti kao jedna od pamtljivijih i iminentno dojmljivijih numera s istog, opravdavajući time ulogu prvog singla koju joj je bend dodijelio. Istoj je bend dodijelio prvi punokrvni te iznenađujuće trijumfalni gitarski solo svoje karijere.

Središnji dio albuma počinje završetkom staklaste Born to beg te predstavlja svojevrsnu kontru prvom (ali i zadnjem) dijelu albuma, time što Matt skreće pažnju sa sebe i za promjenu upire prstom u druge. Turtleneck u svojoj bjesomučnoj garageom i krautrockom inspiriranoj brzini prst upire u novu generaciju neodgovorne mladeži i stariju generaciju koja ih je odgajala, usput izrugujući Donalda Trumpa kao lažnog spasitelja istih. Empire Line traži odgovore druge strane, a izazovna I'll still destroy you cijelu stvar okreće naglavačke, prijeteći kroz pametnu dinamičku formu i britak lirski izražaj:
"Put your heels against the wall,
I swear you got a little bit taller since I saw you,
I'll still destroy you"

Nakon svojevrsnog pomirenja obiju strana i mišljenja na klavirskim baladama Guilty Party i Carin at the liqor store, slijede dvije završne pjesme na albumu - jedna od najboljih, Dark side of the gym, te jedna od najzanimljivijih, naslovna Sleep Well Beast. Prva, izvorno s pravom naslovljena Prom song 13th century, odličnim inkorporiranjem navedenih elektroničkih elemenata i suptilnim swing utjecajem donosi National u gotovo nespojivom, ali ipak savršeno kompaktnom tihom i plesnom izdanju. Sleep Well Beast je pak najčudnija i najeksperimentalnija pjesma njihove karijere koja svojom pomalo neurednom, ali nikako promašenom zvučnom kulisom pruža idealnu scenu za kraj albuma. Berninger tako za završne riječi albuma ironično ostavlja one koje bacaju potpuno novo svjetlo na njegov naziv, ali i gorko-slatki osjećaj vrebajuće opasnosti pri naizgled sretnom završetku, upozoravajući:
"I'll still destroy you some day. Sleep well, Beast.
- You as well, Beast."

The National je na ovom albumu igrao na svoje glavne atribute, ali ne i na sigurno. Sleep well beast je intiman ali univerzalan, upijajuć i neodoljiv, uvjerljiv i koherentan te otvoren i povrh svega iskren. Građen na Nationalovoj trademark konstrukciji, pojačan pametnim i dobro izvedenim dodatkom za bend do sad ne istraženih elemenata. Skrivene, ali infekciozne melodije tjeraju slušatelja da obrati pažnju, dok mu inteligentni tekstovi daju do znanja da sluša nešto više od jedne u moru kolekcija pjesama u albumskoj formi. Na Sleep well beastu koherentnost nije postignuta samo između pjesama u međusobnom odnosu, već i kod lirike. Upravo ona daje završni pečat iskrenoj maestralnosti ovog albuma u kojem svaka necenzurirana misao ima cilj i posljedicu, ostavljajući pomalo uznemirujuć osjećaj da bi se jednog dana s ovim tamnim dijamantom mogli previše poistovjetiti.

ocjena albuma [1-10]: 9

ivan blažinović // 07/02/2018