Šetam tako gradom, jedna ljetne, vruće i ljepljive večeri i kroz vrata jednog bara čujem neke poznate zvukove, iako ne baš potpuno poznate. Nešto kao Tindersticks, možda Nick Cave, pa možda i Jack. Ovo zadnje me toliko zainteresiralo da sam bez razmišljanja ušao u prazan i mračan hodnk. Spuštam se u podrum dugačkim stepenicama, ulazim u zadimljen bar, slutim živu svirku, ali ne vidim do "stagea". Čujem neki refren "...on the last good day of the year..." i prepoznajem glas. To je Black napravio nešto puno bolje od "Wonderful Life".
Pronalazim mjesto na šanku, naručujem pivo i pitam konobara ko svira. Veli "Kusto", rekoh "Ko?", veli "NE Ko, nego Kusto!". Aha, nikad čuo. Svirka ide dalje, potpuno podobna za ovakve prostore. Prilična upotreba trube, te pravi kontrabas oduševljavaju u nekim trenucima. Bend je raspoložen, pa za kraj još jednom sviraju "The Last Good Day of the Year". Izgleda da im je to hit, iako i ostale stvari ne zaostaju puno.
Pričekam kraj svirke i oduševljen odem doma spavati. Drugi dan davim svu ekipu, kak sam otkrio novi bend, koji se zove Cousteau i imaju, bar jednu, fenomenalnu stvar "The Last Good Day of the Year".
Nadam se da i Ti, dragi čitaoče, možeš slušajući ovaj album sebi predočiti sličnu sliku...