Austrijski četverac NI iz Linza nema nikakve veze s istoimenim francuskim istoimenim kvartetom o kojima sam pisao prije dvije i pol godine na ovim stranicama (album "Les Insurgés del Romilly"), ali ima vrlo bliske stilske karakteristike. Dok se Francuzi snalaze u vragolijama kompleksnog eksperimentalnog funka i post-punka, ovi Austrijanci se baziraju na mathrocku, free-jazzu i mekšem obliku noise-rocka, no stilski su veoma slični da bi se komotno mogli zeznuti kako je riječ o jednom te istom bendu. Osim toga, ovi momci iz Linza vole kostimografiju koja je za svaku fazu rada drugačija. Kad su počeli, nosili su uske trikoe bosonogi šetajući po pozornici, jedno vrijeme su nosili čak i svilene haljine, a u najnovijoj fazi su u crvenim kostimima sa čudnovatim bijelim kapama u geometrijski pravilnim oblicima (čitaj: iščašenim) što svakako aludira na njihov glazbeno-matematički ekscentrizam u kome i nema nekih osobitih vokaliziranja što opet insinuira na minimalistički sleng koji semantički dočarava stanje između jodlanja, Gregorijanskih napjeva, nijemog pjevanja i vox-extended tehnike što osobito dolazi do izražaja u naslovnoj kompoziciji "Dedoda" koja je kompletno konstruirana kao acapella poput radova Meredith Monk. Svakako zabavni i šarmantni u pristupu, originalnost im je jedna od vrlina s tri unakrsno prepletene gitare koje ne sviraju riffove već melodična staccata, tremola i zasebne intervencije fokusirajući se na paradoks u rocku kakvog su odavno postavili Frank Zappa i Captain Beefheart & His Magic Band, te svi daljni nasljednici uključujući recimo i naše Šumski i prvi album riječkih Hesus Attor, te cijelu ergelu različitih math-rock serijala. Pjesme im se i ne mogu striktno uvrstiti u instrumentale: u svakoj od njih postoje vokalne dionice (izuzev najdulje "Welo"), ali nemaju nikakav tekst, odnosno libreto koji se svodi na to da su vokali u funkciji zasebnog instrumenta koji dodatno diže adrenalin tom neobičnom dinamikom koja primjerice u kratkoj acapella temi "Depate" dobiva doo-wop konotacije što opet dovoljno pokazuje da su osim svirački jakog kvarteta individualaca i simpatično-zabavni vokalisti. Cijeli taj otkačeni gard u nekim trenucima će podsjetiti na neke unikate poput Šarlo Akrobate ili krčkih Mamojebac, koji put na genijalnost prve faze Don Caballero, ali u principu sve se kod njih svodi na vedru zabavu punu kompleksnih nadogradnji s obiljem eksperimenata relevantno pokazujući da rock nije umro u mainstream repeticijama i da nema nikakve bojazni kako i dalje ne može biti avangardan kao prije 30-40 godina. Može, itekako uz ovakve individualce. Samo je šteta što svu ovu svoju komičnu otkačenost i strastveno zabavljački pristup nisu usmjerili k nečemu konkretnijem, da ne kažem angažiranijem kontekstu, pa se ovaj vrlo luckast album svodi na vještu instrumentalizaciju bez određenog tematskog zaleđa.

Naslovi: 1.Öl, 2.Jona, 3.Depate, 4.Welo, 5.Weost, 6.Docht, 7.Dedoda

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/12/2017