Čisto sumnjam da bi Leb i Sol danas ovako zvučali mada su se tokom new-wave i post-punk perioda idealno uklopili kao art bend fuzionirajući jazz i povremene eksperimente. Stefanovskome svaka čast, kao i njegovim kolegama koji su otišli svaki svojim putem, a sticajem okolnosti proveo sam jednom prilikom u Tuzli 2013. s njihovim drugim bubnjarem Dragoljubom Đurićićem tri nezaboravna dana u kojima smo pričali samo o muzici. Tu se na tapeti našlo svašta, od glazbenih koještarija do iskonskih vrednota. Začudio se koliko poznajem punk, post-punk, new-wave i avangardu spominjujući, između ostalog The Pop Group, Gang Of Four, Throbbing Gristle, Miladojku Youneed, Einsturzende Neubauten, Clock DVA, Laurie Anderson, Meredith Monk, John Zorna..., elem mnoga imena koje su on i bend tek ovlaš čuli u alternativnim krugovima. Kazao mi je da oni kao bend nikad nisu razmišljali na taj način jer nisu imali potrebe nakon što su isplivali na površinu, lukavo iskoristivši pauzu najpopularnijeg ex-yu benda Bijelog Dugmeta. Tu se odvijala cijela priča svaki dan, tri dana za redom i nikakvo nadmetanje mišljenja nije bilo prisutno. To je slika kad se nađu dva kompetentna stvora. Oni mogu pričati i raščlanjivati u detalje svaku situaciju iz svojeg aspekta koji je, u principu, veoma sličan.
Ima muzičara, a pogotovo publike koja obožava statiku zacrtanih shema s kojima otvaraju vidike. Lou Reed recimo nikad nije volio The Beatles, njemu je to bilo smeće pop glazbe gdje se izmjene 3-4 presuvišna akorda s obaveznim repetirajućim refrenima, Chuck Berry nikad nije shvatio David Bowiea, a Elvis Presley nije niti naslutio značaj Kraftwerk smatrajući i dalje te kobne za njega 1977. da su Pink Floyd, punk i elektronika bezazleno sitne promjene svijeta (umro je 16.VIII 1977., a prvi izveštaji su govorili da je umro nakon naporne nogometne igre s prijateljima, možeš si misliti). Rock uvijek ide dalje, samo neupućeni, onaj koji se zaustavi u vremenu može shvatiti da je jedan period 'nečega' bio odličan. The Rolling Stones ako uspiju napraviti album vjerojatno će biti totalni demode, starinski, jer samo tako oni znaju. Po 60-tim i 70-tim. Parni valjak spika. Kamoli da je Black Sabbath ili Bowie. Oni su dokazali svoju 'vječnost'.
Ovaj instrumentalni francuski četverac suzbija romantiku klišeja razgrađujući funk u eksperimentalizaciji neurotičnog uvodnika "Bouif" koji kao da je izašao iz najvažnijih ostvarenja The Pop Group (bas je ko' Dave Allen iz Gang of Four), a "Cuistre" pokazuje narav benda ka kompleksno zavrzlanoj stilzaciji u kojoj se odavno zna da primitivno ljudsko uho i percepcija još od kamenog doba nije usvojila one koji se umiju raskošno baviti s idejama. Ovdje ima i mnogo math-rock/jazz izvrsnosti poput "Rodomont" koja je sjajan, za barem 5 potencija snažniji Šarlo Akrobata (svaka čast Koji, ali ovi su genijalniji), a povremeni urlici koji dopiru iz pozadine "Butor" su samo ustvari bijes na gluhu okolinu. Pjesme su im odlične, nabijene raznolikim ritmičko-tehničkim vragolijama, progressive aranžanima, razvijene su do pojma umjetnosti, ponekad i preteške za mainstream, ali to nimalo nikoga ne treba zabrinjavati.
Da samo netko od jačih medija posveti pažnju ovome albumu, Ni bi postali zvijezde preko noći. Šta to vrijedi ako im dam ocjenu 10? Ama baš ništa spram onoga koliko zaslužuju. Jedino fale tekstovi, muzika je odlična i sjebana do boli. Alternativni album godine? O, yeah, for me. Samo slušati i uživati.

Tko izdrži slušanje ovog albuma, pamtiti će ga do kraja života. Ovo je iskustvo i genijalnost.

Naslovi: 1.Bouif, 2.Cuistre, 3.Rodomont, 4.Butor, 5.Marpaud, 6.Flaquadin, 7.Gringuenaude, 8.Torfesor

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 13/05/2015