home > mjuzik > De Doden Hebben Het Goed II

kontakt | search |

WIEGEDOOD: De Doden Hebben Het Goed II (ConSoulingSounds, 2017)

Kao i prije dvije godine kad sam se susreo s ovim trojcem iz Genta slušajući debi album "De Doden Hebben Het Goed" (s nizozemskog: 'mrtvi su dobro') ne mogu ne primjetiti istosmjerne relacije: samo 4 poprilično dugačke pjesme zaokružene na cirka 30-tak minuta ukupne duljine, kreštavi vokal gitariste Levy Seynaevea na nizozemskom jeziku, izostanak bas linija (imaju dvije gitare, drugi gitarist je Wim Coppers), te hipnotički trans u jasnim pomacima ka post-black metalu.
[  ]

Bend za informaciju dijeli članove s daleko poznatijim Oathbreaker, no nije njihova kopija, ali ima čvrsti i gusti premaz koji oslobađa brutalnost bez neke veće upotrebe blastbeatova zahvaljujući pedantnom bubnjaru Gilles Demolderu koji očito voli umjereno-tromije tempove što priskrbljuju jedan sasvim spontaniji, eteričniji tijek pjesama mada s druge strane, da je na njegovom mjestu neki klasični black/death dobošar koji prakticira triggere, sve ovo bi otišlo u sasvim drugačijem smjeru. Onom tradicionalnom, a poanta ovog benda čije značenje na nizozemskom je 'smrt u koljevci' da podari neka novija gledišta premda se po ničemu ne hvale da su drugačiji od stereotipova.
[  ]

Svaka od ove 4 pjesme nastavlja se na priču debija protežući depresiju, očaj, frustraciju i mračnjaštvo s one artističke strane poput pisaca i režisera morbidnih horrora u kojima nije obavezno pola metra krvi do koljena već turobne slike života kojeg progresija neminovnog starenja odvlači sve dublje i dublje u katarzično poimanje svih preokupacija svodivši ih na beskorisnost i beznađe. Također i religijsko-društvene opsesije su jedan od čimbenika njihove filozofije kojom se Seynaeve voli poigravati alegorično i metaforično koristivši postulate nekih od vjerskih zakonika poput recimo grijeha, milosti ili oprosta kao primjerice u posljednjoj temi "Smeekbede" naglašenoj ironizirajućim akcentom.



Repetitativnost gitarskih riffova u brzim legato tremolima koincidentno su povezani s post-metal/rock/black paralelama, ali umjesto bjesomučnog minimalističkog prangijanja svako malo dolaze promjene na melodijskoj bazi. Evo, otvarač "Ontzieling" (očaj) najavljuje orkan emocija isto kao i na debiju "Svanesang"; ima ovdje i frenetične oluje najbržeg hardcore/speed/gabbera, ali se stalnim break metamorfozama oblikuje u koegzistentnu cjelinu čime se tijek diskretno odvlači od monotonije uvevši u "Cataract" s ambijentalnom slow-drive baladičnošću i tipičnim post-black formatom od punih 11 minuta gordo isklesane pjesme dodirujući pragove monumentalnosti na koju se ne može ostati ravnodušan. U ovome 21. stoljeću ovakva uloga kraut-rocka u metalu je nezaobilazna; ono što su metalci nekoć davno predbacivali avangardistima rocka, danas je bespredmetna stupidnost po kojoj ekipa iz Genta dokazuje da nikad ne valja imati predrasude prema bilo kakvim žanrovima. Prvih 5 minuta instrumentalnog uvodnika je najbolji dokaz za to, dok je centralni dio izgrađen oko nove najezde pune jezgre eksplozije dosežući vrhunac do osme minute nakon koje ponovno počinje taj specifičan plesni tempo Demoldera podsjećajući na Celtic Frost i njegov produžetak Triptykon, ali s posvemašnom zadrškom u kojoj je posljednji dio harmoničan drone ambijent bez bubnjeva koji eteričnom statikom uvodi u naslovnu "De doden hebben het goed II". Atmosfera kojom pršti ovaj komad u prve dvije i pol minute je ona kao da noću stojite pored groba i čujete krikove iz njega, ona jezovita situacija kakvu prikazuju ne samo filmovi i literatura, već i doom/drone/dark-wave izvođači potencirajući zagrobni suživot mrtvih i živih. Drugi dio kompozicije je vrlo plesan i gibak s mješovitim Seynaeveovim vokalima dinamično održavajući fluidnost po kojoj su recimo bili znani Nachtmystium čuvenog Blake Judda. Štoviše, ova kompozicija je toliko uronjena u vrlo slične gabarite da je primjerice niti oni pravi poklonici The Cure ne bi smjeli zaobići.

Na kraju, ima ovdje mnogo toga ne samo na relaciji black metala nego i na gothic etici u punom smislu riječi. Mnogo je mržnje usađeno u ovaj album, onih trenutaka posljednjih otkucaja u životu kada očaj prohujalosti nadvlada i srdžbu i bijes, elem dramaturgije s kojom se horror autori neprestano bakću na koji način ostvariti epitafski učinak. Ovo jest poprilično dobar nastavak debija, ali čini mi se i uvodnik u treći dio kojeg valja očekivati ponovno za dvije godine. Možda sam u pravu…

Naslovi: 1.Ontzieling, 2.Cataract, 3.De doden hebben het goed II, 4.Smeekbede

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 31/10/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Gratis hits live!

KUD Idijoti: Gratis hits live! (2019)

| 30/09/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Predigra

LILI GEE: Predigra (2019)

| 20/09/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega

MORE BLACK THEN GOD & MORS MEA: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega (2019)

| 18/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Live From The Artists Den

SOUNDGARDEN: Live From The Artists Den (2019)

| 17/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Pozdrav iz Karina

EDVIN ČANDIĆ: Pozdrav iz Karina (2019)

| 09/08/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*