Reklo bi se da glazba jednostavnijeg karaktera češće upada u začarani krug generičnosti od tehnički zahtjevne, jer se harmonička i ritmička rješenja brže ispucaju, dočim superiorno ovladavanje tehnikom pruža slojevitije mogućnosti muzičkog izražavanja pomoću kojih se lakše iznjedre inovativne kreacije. Međutim, i u svirački kompleksnom pravcu poput tehničkog death metala je došlo do kreativnog zasićenja i šablonizacije. Ne bi čovjek nikada rekao da death metal grupa sačinjenih od heroja sviračke tehnike ima koliko i jugoslavenskih narodnih heroja. Čak i dva više. Točnije, prema Metallumu, najvećoj i najažurnijoj svjetskoj arhivi metal bendova, ima ih 1309 (uključujući i technical bendove s prefiksima brutal, progressive, melodic i drugim). Normalno da ih nisam sve poslušao, ali na uzorku od 50 u prosjeku ima oko 8 originala, a sve ostalo su kopije koje je često teško razlikovati jedne od drugih. S ponosom mogu konstatirati da američki Virulent Depravity spada u kategoriju spomenutih unikata. Njihov debitantski album "Fruit of the Poisoned Tree" uspio je uzdrmati, ako ne i nadmašiti najviše tehničke i kreativne standarde podžanra koje je švedski Spawn of Possession postavio s epohalnim albumom "Incurso". I to ponajviše zahvaljujući virtuoznim gitarskim vratolomijama kojim vam Colin Butler (ujedno i autor muzike i basist i vokal!) i Malcolm Pugh (Inferi, A Loathing Requiem) bombardiraju uši. Uvjeravam vas da unutar ovog podžanra niste nikada prije svjedočili ovako snažnom uraganu solaža koji pustoši sve pred sobom. Riffovi u klasičnom smislu riječi ovdje maltene ne postoje. Istrzaji po dvije najdeblje žice događaju se u vrlo kratkim serijama, tek kao simbolična pauza prije vraćanja fokusa na tanke žice. Gitarske solo pasaže ("male solaže") se kroz bezbroj polifonih varijacija sukcesivno redaju jedna preko druge krčeći put do kutka za trijumfalnu shreddersku solo točku ("veliku solažu"). U 9 pjesama previđeno je čak 30 takvih kutaka, čineći tako album poligonom za prvorazredne gitarističke solo egzibicije, kojeg osim spomenutog dvojca popunjavaju petorica gostujućih gitarista s tech death metal scene. Neuobičajena specifičnost albuma je da se "velike solaže" radi najveće upečatljivosti pozicioniraju kao svojevrsni refreni, pošto refreni u standardnom smislu ponavljanja dijelova teksta preko određene muzičke fraze ne postoje. Fragmenti lirike se ponegdje u pjesmi ponavljaju, ali uvijek drugačijom vokalizacijom prate drugačiju gitarsku dionicu.

Ok, shvatili ste da su gitare kičma albuma u kojem oduzimanje šeste i pete žice gitaristima ne bi prouzročile katastrofu zvanu nemogućnost sviranja metala. Ali kažimo ponešto i o ostalim instumentima. Bubanj se mnoštvom gustih udaraca kirurški precizno zabada u svaku poru muzike čineći nezaustavnu bujicu uvrnutih, ali i rafiniranih melodija tečnom, a da pritom ni u jednom trenutku ne izaziva gitare na dvoboj. Bas se odlikuje čistim zvukom koji se vrlo diskretno čuje tijekom gitarske dominacije. Ali nerijetko se na kratku i slatku sekundu istakne koja počupana ili ošamarena bas žica čije pucketanje duši godi poput zvuka otvaranja limenke pive. Ipak, njegova tehnička raskoš najočiglednija je u solo bass bridgeovima koji se ponegdje pojavljuju kao kratka početna ili završna riječ prije ili nakon novog gitarskog rafala. Album je protkan i s nekoliko akustičnih epizoda gdje se električne gitare pritaje u korist klavijatura, pri čemu dolaze do izražaja i neke finije fusion nijanse basističkih dionica. U tim dijelovima bend pokazuje da se odlično snalazi i u laganijim muzičkim sferama.

Vokali su razgovijetni i sočni. Colin Butler ne koristi tipične duboke growlove niti high pitched vriskove, već isprobava sve nijanse između zvučeći poput mješanca Davida Vincenta (iz "Domination" faze Morbid Angela) i Adama Biggsa (Rivers Of Nihil). To je dovoljno da vokali ne budu kao u većini tech death bendova tek ambijentalni dodatak vodstvu instrumenata, već se nameću kao njihov ravnopravni suputnik u ovom turbulentnom putovanju kroz novootkrivena sazviježđa death metal galaksije.

Tekstovi su lišeni ezoterično-masonskih zabrijavanja, antikršćanskog pamfletizma, SF klišeja o vanzemaljskoj invaziji i svih ostalih tema tipičnih za moderni death metal milje. Također, nisu opterećeni kičastim poetskim stilom u kojem je važnije zamutiti kašu od lijepozvučećih riječi nego iznjedriti jasnu poantu. S druge strane, nisu ni pisane uličnim in-your-face govorom, ali i dalje na manje-više jasan način reflektiraju unutarnje borbe autora za psihičku stabilnost u duševno nestabilnoj okolini te raskrinkavaju tlapnje zbog kojih pojedinci zatvaraju oči pred očiglednim individualnim zabludama i društvenim stranputicama. Iako se poneki naslovi oslanjaju na biblijske motive, oni se koriste tek kao metafore za svakodnevna ovozemaljska stremljenja u okviru spomenute tematike ne ulazeći u sferu religiozne duhovnosti.

Pored toga, tekstovi u pravilu imaju više riječi što pjesma kraće traje. Vokalist tijekom pjesama gotovo cijelo vrijeme melje. Jedino odmara kada dođe "velika solaža" ili kakav laganiji chill out dio. Upravo je stoga nevjerojatno kako niti u jednom trenutku vokali ne smetaju izuzetno kompliciranoj muzici. Doduše, događa se često da vokalist dah uzima usred stiha ili rečenice, da pauzice stavlja tamo gdje ne idu točka i zarez, ali to samo pojačava mad-acid-trip atmosferu kojom album odiše.

Općenito, Virulent Depravity zvuči kao film koji se vrti u glavi Godzille nakon što je popio bačvu tripa i pojeo cijeli Saint Vitus Bar tijekom Spawn Of Possession koncerta. Isprve imate dojam da muzika zvuči kao bjesomučno nabadanje random tonova unutar ljestvice, kao pokušaj praćenja hrpe kuglica koje se sumanuto odbijaju po fliperu. Ali kada se pažljivo uživite u materiju, shvaćate da je sav taj prividni kaos savršeni mozaik u kojem je svaka kockica na svojem mjestu. Niti u jednom trenutku tehnika ne guši kreativnost čime bend dovitljivo izbjegava zamku u koju upada većina žanrovske im subraće. Nema tech death benda koji je na toliko visokoj razini stvaralačkog maksimalizma uspio natjerati nabacanost da zvuči tečno, učiniti veliku brzinu dohvatnom, nabijačinu sofisticiranom i gotovo robotsku sviračku vještinu emotivnom. Zbog svega toga "Fruit of the Poisoned Tree" je bez sumnje jedno od najvećih, ako ne i najveće svjetsko remek djelo technical death metala. A čak i glazbe općenito. Ne vidim po čemu bi skladateljske i izvođačke vještine Virulent Depravity-ja bile inferiorne onima na kojima se temelje klasičarske i jazz kompozicije.

Neki će reći da albumu fale catchy momenti. Ali realno, zašto bi imperativ hipertehnički zahtjevne muzike bio lakopamtivost? Postoji toliko odlične glazbe raznih žanrova s pravilnim rasporedom kitica i refrena te mogućnošću lakog singalonga da uopće ne znam zašto bi netko zahtijevao pop-strukture pjesama u ekstremnim žanrovima poput death metala. I ne, ovaj bend nije primjer instrumentalnog izdrkavanja radi nesposobnosti pravljenja koherentne pjesme. Već smo ustanovili da Virulent Depravity nisu Brain Drill ili neka njima slična tech/brutal nabijačina koja do iznemoglosti vrti istih pet fora na bubnju i gitari. Možda je manje = više, ali više nije nužno previše. Ovdje strukturalni kaos nije takav da vam uzrokuje frustraciju, uzrujanost, izgubljenost i osjećaj izbezumljenosti zbog kojih želite da vam čim prije pokažu izlaz iz labirinta strave. Ovo je labirint iz kojeg ne želite van. Ovdje nema pogrešnog puta, jer u koji god hodnik zakoračite obuzimaju vas uzbudljive čulne senzacije. Cijelo vrijeme vas puca špica. Svakim novim slušanjem albuma otkrivate nešto novo i zanimljivo. Baš kao i u svakoj pravoj pustolovini gdje nije cilj pomoću mape stići na zacrtano odredište, već je put kao takav cilj i zadovoljstvo samo po sebi. Jedina razlika između fizičkog putovanja i onog kroz muziku je što je ovo drugo sto posto sigurno. Neće vas gitare, bubnjevi i vokali tijekom slušanja opljačkati na noćnom autostopu. Čak ne morate ni loviti u mutnome, jer produkcija albuma je kristalno čista.

Kao što vidite, mnogo okolišam sa završavanjem recenzije. Nakon više od 1000 riječi i dalje imam osjećaj da mi tekstu nešto fali. Pri pisanju ovog odlomka upitao sam se: što to album još ima, a tekst o njemu nema? (Osim toga da njegov zvuk sigurno govori više od 1000 riječi). Ali ubrzo shvatih da se nema smisla dalje truditi, jer mi tekst nikada neće biti poput ovog albuma - savršen! Ocijenio bih ga i s 20/10 da mogu.

ocjena albuma [1-10]: 10

ognjen bašić // 06/10/2017