Australski noise rockeri zajedno s norveškim MoE dolaze u sklopu velike europske turneje i u naše krajeve: 10.X Bistrica ob Sotli, 11.X Ljubljana, 12.X Maribor, 13.X Zabok. Pa da vidimo što se dešava na petom im albumu…

Dead nisu još jedan od gomile metal bendova. Oni su duet - ćelavi Jace (vokal, bas, gitara) i dugokosi Jem (bubnjevi, vokal), a na ovome albumu gostuju im Kevin Rutmanis (slide bas) i Toshi Kasai (gitara, klavijature, vokal). Dolaze iz australske Viktorije (grad Castlemaine), a staž im počinje cirka početkom ove decenije. Imaju osim pet službenih albuma još cijelo brdo demo, live i split izdanja, a specifično im je to da su započeli rad na trilogiji koja bi ovime albumom trebala biti okončana, no čudaci su: sam promoter tvrdi da im je ovo u principu već peti album iz trilogije. Kako nisam bio u prilici da poslušam bilo koji iz te opsežnije trilogije, ove 33 minute na zgodno sročenom nazivu albuma 'nećemo vam dozvoliti da spavate' je uobičajeno prosječni noise-rock kakvog smo se naslušali još od sredine 80-ih preko najpopularnije čikaško-teksaške škole 90-ih naovamo. Naglašen masno distorzirani bas i bubanj preko kojega dolaze uglavnom jednostavni riffovi i brundavo-halapljiv vokal s uglavnom tugaljivo-lamentirajućim (čitaj: blueserskim) preokupacijama o provodu, lošim ženama, ostavljenim ženama, alkoholu, cigaretama, odnosno o uobičajenim rock porocima.



Nisu nimalo pogibeljni ili smrtonosni u toj lirici, ima tu mnogo toga što je čista zafrkancija, uostalom pogledajte spot za "Picking teeth", a isto tako ne donose niti nekakve bogznašto nove gabarite u glazbi. Sve im je čisto korespondirano i vrlo fino producirano mada bi se očekivala neka prljavština i odvaljena cvilidrava garažna buka, a jedan od razloga je i ta opskurnost u kojoj Jace mora biti koncentriran na samo jedan instrument, pa se tako vrlo dobro primjeti kada bas zamjeni s gitarom ili obratno izuzev tih nekoliko komada u kojima im sviraju prateći gosti. No, sve to je tek samo prosjek, pa recimo vrlo dobar presjek klasike žanra koji se giba od The Jesus Lizard do Killdozer što znači da i nema baš nekih ubitačno brzih ritmova već umjerenih tempova koji mnogo duguju bluesu. Dakako onome nabrušenom na stisak papučice bez nekih većih solo izleta, a samim time, kako za koga, možda i s manjkom kreativnog uzbuđenja glede nekih kompleksnijih aranžmana, no, tako jest kako jest. Samo solidno i ništa više. I nije istina da se baš uz njihovu glazbu ne može spavati. Može. Samo će se vidjeti i čuti kako to rade uživo…

Naslovi: 1.Frankly, 2.Fingers as arrows, 3.Chartreuse blew, 4.Where's my gold star, 5.Frank Lee, 6.Picking teeth, 7.Don't skimp on the change, 8.To hell with me, 9.Plyons

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 28/09/2017