Koliko puta Vam se dogodilo da gledate neki film ili seriju, čujete dobru stvar i onda morate čekati do odjavne špice da vidite kak se zove i tko pjeva? Ako imate nesreću to gledati na RTLu, onda špicu ni ne dočekate, da se ne troše dragocjene i skupe minute. No, u današnje vrijeme i uz pametne telefone, Shazam ili neki sličan program, riješava problem odmah u istom trenutku.

Tako ste gledajući "Breaking Bad", sigurno čuli pjesmu, onako laganu morriconeovsku, za koju ste uz Shazam saznali da se zove Magic Arrow, a izvode je neki Timber Timbre. Iako prilično bezvezan naziv za bend, moram priznati da je i lako pamtljiv i upečatljiv. E sad, ako Vas je zadovoljila ta činjenica, nadtavili ste gledati seriju i vjerojatno zaboravili na bend i pjesmu.

Za one koji žele znati više, recimo da su TT bend iz Kanade, osnovani 2005., koji danas djeluje kao kvartet. Do sad su objavili šest albuma, s tim da su prva dva bila nezapažena i samoobjavljena. Osim u Breaking Bad, pjesme su im našle mjesta u još nekim filmovima i serijama, što ćete sami istražiti ako Vas zanima.

Cijela priča okreće se oko pjevača, textopisca i multinstrumentalista Taylora Kirka, koji je najjača karika u bendu, i čini se jedina važna.

Što se samog zvuka benda tiče, najbolje je opisan u Allmusic guide, a u originalu piše ovako: "After reinterpreting '50s doo wop on their self-titled debut, '60s folk on Creep on Creepin' On and '70s funk and country on Hot Dreams, for their fourth album the dial on Timber Timbre's time machine lands on the '80s, and the band excels at subverting the decade's excess and artificiality."

Iako nisam otišao u dublju povijest benda, potvrđujem opis za posljednja dva albuma, s time da je Kirkov vokal negdje između Stuarta Staplesa i Jima Morrisona, šapćući i skoro narativan, te prilično ugodan svakom uhu.
Prvi singl s albuma, Sewer Blues, stvoren je za neku mračnu seriju s odličnim gitarama na reverbu. Drugi singl i pjesma koja otvara album, Velvet Gloves & Spit, vokalno je najbliža Tindersticksima, a muzička podloga čini se kao da je odsvirana na nekom jeftinom sintiću i baš ima taj neki 80s štih.
Najizražajnija pjesma na albumu Grifting, ujedno je treći i posljednji singl za sad, prepuna je elektronskih umjetnih zvukova i neodoljivo me podsjeća na John Grantovu Snug Slacks, ako to nekome nešto znači.

Od ostatka albuma treba spomenuti Moment, koja iz mirne, zvukovima sintiva vođene pjesme prelazi u psihodelični triler rastrzanih zvukova gitara; Western Questions ima ritam od Girl from Ipanema; Bleu Nuit ponovo doziva 80e svojim sintovima, saxom te vokalom provučenim kroz efekte; dok posljednja Floating Cathedral ima Twin Peaksovski štih.

Sve u svemu, "Sincerely, Future Polution" ima soundtrackovski potencijal i velika je vjerojatnost da će se dio pjesama naći po raznoraznim soundtrackovima, a mene trenutno najviše zanima kako će zvučati kompilacija njihovih pjesama iz raznih faza. Provjeriti to možete sa mnom na njihovom koncertu u Kinu Šiška, 28. rujna ove godine. Upad je u pretprodaji 15€, na dan koncerta 18€.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 29/08/2017