Algiers su experimentalni američki bend koji je spojio post punk, elektroniku i gospel. Već prvim singlom, Blood, privukli su pažnju kritike, upravo zbog ove čudne mješavine, a najviše su se uz njih spominjali The Birthday Party i The Gun Club. Tako se i debi album našao u mnogim godišnjim listama za 2015.

Nasljednik je stigao nedavno i kako sad stvari stoje, nema priče oko "drugog, problematičnog albuma".

Ono što brzo dolazi do izražaja je nešto više elektronike, ali i malo "vedrijih" tonova. Naslovna The Underside of Power praktično je plesna soul pjesma sa simpatičnim "billy idol like" početkom, dok je Cry of the Martyrs elektro gospel uz koji mogu zamisliti gomilu crnkinja u svom standardnom plesu i pljeskanju, u ipak atipično brzoj pjesmi. Nasuprot njoj stoji darkerska Death March čiji atmosferični bubanj asocira na joy division standarde.

Način pjevanja Franklin James Fishera je apokaliptičan i upečatljiv, a svaka od pjesama nosi neku poruku koja se nazire ispod muzičke podloge, kakva god ona bila. Tako u završnoj "The Cycle/The Spiral: Time to Go Down Slowly" ispod konfuznih i nervoznih gitara on viče "I cried out for power/Someday I will find it", dok u klavirskoj baladi Mme Rieux opisuje povezanost s dotičnom uz "And our conversation drags from the slight to exegesis... My relationship with that word: Abstraction".

Ovo je album, koji je logičan nastavak prethodnika i u kojem se čuju dvije godine iskustva, jer su onu ludu sirovu energiju kojom je obilovao debi album uspjeli kanalizirati uz pomoć Adriana Utleya (Portishead). A upravo zbog spomenutog moguće je potajno u pozadini ponekad čuti i nešto što je nekad bio trip hop. Pogotovo se to dogodi na Cleveland ili Plague Years.

Ovo ćete voljeti ili mrziti. Nema između.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 11/08/2017