Koliko je prošlo od zadnjeg albuma Do Make Say Think? Isuse, skoro pa četiri godine. Neko vrijeme imao sam dojam kao da su u zemlju propali bez traga i glasa, u međuvremenu se napajajući po tko zna koji put remek-djelima sa albuma Goodbye Enemy Airship The Landlord Is Dead i Winter Hymn Country Hymn Secret Hymn, da bi za njihov novi album saznao potpuno iznenada, bez ikakve najave ili bube u uhu koja bi mi podigla očekivanja. To je dobra stvar, jer tko očekuje, često se i razočara, a to nikada ne bih thio da se dogodi jednom od bendova zbog kojih sam počeo zapravo slušati glazbu i uz čije društvo sam proživio štošta. Razočaranje na svu sreću nije slučaj s novim albumom ovoga kanadskog kolektiva čiju je glazbu nemoguće svrstati u neku ladicu, gdje je termin post-rock uletio kao nužno zlo za etiketiranje i više-manje se ustalio. A Do Make Say Think su noćna mora za sve glazbene patologe koji moraju imati neki termin za sve, jer ih se ne može tako lako nabosti na neki. Oni su oduvijek u svoje epske i pastoralne instrumentale dodavali razne elemente, od jazza, primitivne elektronike, space i kraut rocka, americane i mnogih drugih žanrova, što je oduvijek pokazivalo kako je riječ o skupini svestranih glazbenika. Svakim albumom dosad su razbijali ustaljene žanrovske granice vještinom majstora koji znaju što rade, i na svakom albumu su radili pozitivne pomake u tom naumu.

To znači da bi im im ovaj album, već peti po redu, trebao biti najzreliji. I tako je. Album otvara Bound To Be That Way, epski jazz sa lepršavim sinkopiranim ritmom na kojemu se DMST igraju dinamikom polako dodavajući i oduzimajući pojedine instrumente i tu i tamo nas časteći pokojim crescendom. Nakon nje dolazi ogromno iznenađenje, i to dobro: A With Living, pjesma na kojoj DMST pjevaju(!), i to zapravo. To je veoma čudno i hrabro za bend koji se na prijašnja četiri albuma nikada nije usudio otvoriti usta, a rezultat je jedna od najljepših pjesama koju možete čuti ove godine, sa vokalima na pola puta između Willa Oldhama i TV On The Radio, ako već moram izvlačiti paralele, jer svaka usporedba je suvišna. Na toj pjesmi se DMST lagano dotiču i americana teritorija koji im očito odlično sjeda, što se vidi i na stvari A Tender History In Rust, koju krasi prebiranje po akustičnoj gitari, violine i fućkanje koje prelazi u grupno pjevanje koje se nazire u pozadini, kao da se bend okupio oko logorske vatre nakon obilnog roštilja negdje daleko od civilizacije i opterećenja koje ona zna nositi sa sobom. A The Universe!, to je odličan furiozni raspašoj sa naglašenim ritmom i puhačkom sekcijom koja joj daje onaj veći-od-života osjećaj, što ju nameće kao jedan od "hitova" na albumu, uvjetno rečeno, što podsjeća na genijalnu Fredericiju sa predzadnjeg albuma. Na tu stvar se čak može plesati, i bez problema se mogu zamisliti kako mrtav pijan to i radim negdje. Bože sačuvaj... Herstory Of Glory i Executioner Blues su dva veoma fluidna instrumentala. Prvi vodi jednostavna bas linija na koju se ubacuju oba bubnjara, gitare, puhači, klavijature i sva sila instrumenata kojima dečki iz benda vladaju, svaki dodavajući svoj dio u šarenom mozaiku koji nastaje njihovim ispreplitanjem. Na drugom dva bubnjara obogaćuju ritam koji istovremeno vozi i leprša dok ostali instrumenti grade predivnu temu oko gitare na reverbu. Sve, naravno, odlazi u katarzični završetak, nakon kojeg album zatvara lagana In Mind, gdje se ponovo vraćaju gitare s prebiranjem i nježni bubanj odsviran s metlicama, a mutni vokal pokriven u shoegazerski zid bijele buke odvodi album do jednog ezoteričnog fajronta u maniri Flying Saucer Attack, samo s više srca.

Dakle, Do Make Say Think su ostali Do Make Say Think, i baš mi je drago zbog toga, jer nikada nisu zvučali konkretnije i potentnije, a ja dugo nisam čuo toliko ljepote koncentrirane i upakirane na jednom albumu na tako nepretenciozan način. I to uz glazbu uz koju je moguće veseliti se, tugovati, plesati, ležati, sanjariti, roštiljati s frendovima ili samo buljiti u strop, ovisi u kakvom ste filmu. Bilo bi lijepo da ih i vi pustite u svoj život, ako niste dosad.

ocjena albuma [1-10]: 9

vinko // 05/03/2007