Auto-stop je nekoć bio sasvim normalna opcija prevoza ako nisi bio u mogućnosti platiti kartu za autobus ili vlak. Ja sam najmanje dvije decenije proveo na asfaltu stopirajući po kiši, snijegu, užegloj sparini, hladnoći; noćima i danima tumarao kojekuda po svakojakim cestama, uglavnom odlazeći na koncerte ili po gramafonske ploče, a znao sam tako putovati i diljem bivše SFRJ, pa i u inozemstvo. I dešavale su mi se kojekakve zgode, anegdote, pa i neki manje dragi susreti, a bome se znalo dešavati da mi po nekoliko puta pristane šofer koji me ranije vozikao. I jedan takav slučaj se baš desio kad sam sredinom 1985. u vrelo ljeto išao u austrijski Leibnitz tražeći ploču New Model Army "No Rest For The Wicked" za koju mi je bilo jasno da neće biti objavljena licencno u Jugoslaviji. Tada me ravno do Austrije odbacio jedan jugošvaba iz okolice Bačke Palanke i to u kabrioletu kojeg sam jako dobro zapamtio jer sam si mulac smočio dugu kosu, sjeo na stražnje sjedalo osjećajući se carom i dobio takav propuh u glavi od kojeg me tintara pucala dobra dva-tri dana. A onda, mnogo poslije toga, taman pred sam raspad velike federacije, biti će rano ljeto ili kasno proljeće1991., oko petog-šestog mjeseca, stopirao sam s prenosnim magnetofonom Uherom kolutašom za Osijek gdje sam dogovorio intervju s Brankom Kostelnikom iz benda Roderick koji je netom objavio svoj prvi i jedini LP, a vidi slučajnosti, upravo me taj jugošvaba ponovno pokupio, te premda me u prvi mah nije prepoznao jer sam već bio vidnije proćelav s kratkom kosom, vrlo brzo smo se prisjetili one vožnje u njegovom kabrioletu kojeg je u međuvremenu slupao vozeći pijan nakon nekog tuluma u Stuttgartu. Vrtio je on u toj vožnji prema Osijeku XTC, Costella, The Stone Roses i Siouxsie And The Banshees na auto-kasetašu, a onda je odjednom izvadio neku kasetu s bijelim omotom rekavši mi: 'e, za ovo sigurno nisi čuo, ovo je neki bend iz Bačke Topole kojeg sam gledao u Pančevu i tamo nabavio ovu traku'. I ti bokca, svidjelo mi se to što sam čuo, pa sam mu počeo naširoko pričati o dojmovima kako me podsjeća na ovo i ono, a kad smo stigli u Osijek, lik mi je platio pivu i poklonio kasetu jer mu je bilo vrlo drago da se nekome dopada. Kaže, nabaviti će on sebi novu jer će se za bend vrlo brzo pročuti koliko su dobri… I stajala je meni ta kaseta na polici uz druge kasete, ponekad sam je vrtio čak i na radio Đurđevcu gdje sam vodio neke rock emisije i po klubovima gdje sam boravio kao DJ, uspio sam prošvercati poneku stvar u bloku s The Cure, Nick Caveom, Sexom, Mizarom…, a naposljetku posve i zaboravio na nju. A kako su me brojne selidbe unazad posljednjih petnaestak godina s jednog mjesta na drugo mnogo puta zatekle u kaosu kartonskih kutija koje često nisam više niti htio raspakiravati ako nije bilo potrebe, tako se i moja kolekcija ploča, kaseta i cd-ova razasula po nekoliko lokacija da danas više uopće niti ne znam gdje mi se što nalazi. Ne samo od nosača zvuka, već i od nekih stvari koje mi ponekad zatrebaju kao što su kuhinjska pomagala za gnječenje krumpira, čekić za meso, pribor za šivanje i čišćenje obuće, sjekira, pumpa za bicikl, pa i poneki elementi hi-fi/ DJ opreme ili neka sezonska odjeća koju i da nađem više vjerojatno ne bi bila za upotrebu.

I tako sam uz sve ove godine, a biti će ih tome točno 26, posve zaboravio i za bend koji je kao i cijela underground scena nesretno nestala u sumraku raspada Juge sve dok, nevjerojatne li okolnosti, nisam dobio novu pošiljku izdanja Slušaj najglasnije, a među njima i cd ovog benda prepoznavši otprve omot one stare kasete koju mi je poklonio neki simpatičan jugošvaba s kojime, koliko mi se čini nisam niti izmjenio imena, a vozali smo se u dva navrata najmanje 300-400 km. Bend mi je u to vrijeme ostavio snažan post-punk utisak s natruhama noise-rocka, snimak je bio sasvim okey, a što se dalje dešavalo s njima, mislio sam da nikad neću saznati isto kao i za gomilu izvođača nadebelo prije nego li je itko naslućivao da će doći vrijeme sasvim dugačijeg, posebnog medija na kome će se moći doznati svašta o svakome. Tek sam ovlaš čitao u onoj staroj Heroini početkom 90-ih da će se albumi moći snimati pomoću telefona, ali nisam shvaćao na koju foru…

Zahvaljujući internetu i kompjuterskoj tehnologiji gitarist Miki Pjevač se potrudio spasiti iz zaborava ovu kasetu, relativno je pristojno digitalizirati i napisati kraću biografiju koja govori da je Rosenkranz bio bend iz Bačke Topole (točnije iz Mićunova, to sam naknadno prošvrljao) nastao nakon razlaza grupe Izlog 1989. iz koje je došao i basist Siniša Nenadić. Njima su se pridružili frontmen Budai Atila - Pipi i Nikola Popić - Pop (bubnjevi), a nakon prvog koncerta s bendom Napred u prošlost, priključio im se i drugi gitarist, čuveni Vinter Predrag - Dr.Fuzz (Marseljeza, Zli podstanari, Sherbet Underground, Ludolf Neum i njegov paranormalni džuboks, 1993-2003), te su s tom postavom snimili ovaj kompletan demo materijal u Molu, u proljeće 1991. kod Peđe Pejića u njegovom studiju, ali to im je ujedno i bilo sve što su uspjeli snimiti jer nisu dugo egzistirali. Za to kratko vrijeme uspjeli su između ostalog svirati u Beogradu, Kopru, Subotici, kod kuće u Bačkoj Topoli, te u Pančevu odakle je vjerojatno do mene i došla njihova kaseta sasvim slučajnim stopiranjem, a partneri na pozornicama bili su im, pazi sad - Imperium of Jazz, SCH, Sköl, Pokvarena Mašta, KBO, Instant Karma, Fluorel Tačkaš (današnji Ateist Rap) i londonski Active Minds! Sve sami velikani underground scene. Rosenkranz je imao i neke promjene članstva i stila nakon ovog materijala, a posljednji put je nastupio na Mikijevoj svadbi 1993., baš (ne)prikladnoj godini kada je sve potpuno otišlo dođavola na ovim područjima i više se ništa nije moglo popraviti. Još jednom, ali mnogo godina kasnije bend se ponovno okupio za svirku s niškom grupom Novembar i tada je nastao spot od fotografija za pjesmu "Tvoje ime".



Pošto se unatoč svih prohujalih godina jako dobro sjećam ove kasete kao i mnogih ploča i još brda materijala koje sam tada strastveno sakupljao preslušavajući ih desetke, pa i stotine puta, tu pjesmu sam kao DJ znao miksati u bloku s Gang Of Four, Bauhaus i albumom Pekinške Patke "Strah od monotonije" jer mi je gitara bila strašan katapult na razmeđi Andy Gilla i Daniel Asha, a bas linija čisti Peter Hook. Uvodna "Sam" je na račun obrednog ritma punog prelaza uvijek dobro sjedala uz The Cure "Hanging garden", a "Der wolf" s The Birthday Party i izabranim pjesmama Orgazma s albuma "Lišće prekriva Lisabon". To su mi bili favoriti, no tada publika po diskotekama i klubovima nije baš šmekala ovako mračan zvuk na tragovima morbidnjaštva izuzev ako nisu bile neke poznatije stvari spomenutih Nick Cavea & The Bad Seeds, Mizara ili otkačenih noise ludorija Sexe s LP-ija "No Sleep 'Till Pussy" kojeg su mahom svi voljeli, osobito pjesme "Kokoš" i "No sleep 'till pussy" koja je bila parodija na Beastie Boys "No sleep 'till Brooklyn". Jasno, tada je stil Rosenkranza bio poprilično ostario van kurentnih tokova, takoreći demode jer su mnogi post-punk/new-wave bendovi koji su im bili očiti uzori odavno nestali sa scene, vodeći darkeri The Sisters Of Mercy i The Mission (pa i The Cure) su se potisnuli iz mainstreama u opoziciju, a glavna furka prije najezde grungea bio je madchester-pop i sirova američka garaža koja se tada zvala 'novi američki rock' sa Sonic Youth, Husker Du, R.E.M., Violent Femmes i kojekakvim neobičnim spojevima hardcorea i noisea poput Butthole Surfers, Fugazi, Nomeansno, The Jesus Lizard, Rollins Band…

Njihov zvuk je bez obzira na to vrlo dobro zabilježen za to vrijeme, a kad se danas promotri ovih 20 digitaliziranih minuta, vrlo je blizak onome što su Trobecove Krušne Peći i Sexa radili tokom 80-ih godina. Čudnovati tekstovi (na srpskom) puni otuđenja i metafora, mračan ambijent, uglavnom žestoki ritmovi, iskrzano-neurotične gitare s povremenim 'clean' legatima i evidentni utjecaji Bauhaus, Joy Division, Gang Of Four i The Birthday Party nimalo ne ostavljaju letargično-lamentirajući utisak vrlo jakog autorskog benda koji je znao svirati i izražavati se vrlo dostojanstveno pred sumrak SFRJ nimalo ne potežući neke socio-političke angažmane, ali se i danas može proniknuti da su imali 'soli u glavi' koja je ondašnjim diskografskim velikanima manjkala. Dok su Dugme, Čorba, Bajaga, Đole, Kazalište, Valjak, Plavi orkestar, Brena, Danijel i ostali nabijali cifre tiraža ploča u vrtoglavim razmjerima, ovaj bend nije bio nimalo daleko od stvarnosti Manchestera kasnih 70-ih iz viđenja Ian Curtisa ili onih gnijevnih provokacija Johnny Lydona kad je s Public Image Ltd. radio najbolje albume.

"Istina"

'istina je nepravedna
prema onima koji su gubili..
Surovo je reći istinu
onima koji su gubili…'

Mihajlo Pjevač - Miki danas ima bend Koridor X s kojim je nedavno realizirao album "Живот без блатобрана" nastavljajući post-punk u mekšem, toplijem i rasplesanijem dekoru, dok za ostale članove benda nije poznato čime se bave. Dr. Fuzz koji je najzaslužniji za većinu ovih čudnovato iskrzanih i neurotičnih gitarskih dionica se negdje pogubio nakon što je Ludolf Neum i njegov Paranormalni džuboks prekinuo rad 2003.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 28/05/2017