Još tamo u vrijeme kad su sredinom 70-ih Suicide koristili Farfisa organ kombiniran s prvim primitivnim synthovima i ritam mašinama, a kasnije The Normal (Daniel Miller, osnivač Mute Records), Human League, D.A.F. i prva electro ekipa, sasvim sigurno im niti na kraj pameti nije bilo da stvaraju revoluciju i da će njihove opskurne minimalističke konture izgraditi jedan čitav žanr - techno. Bez obzira na vrsne melodijsko-konceptualne radove Kraftwerk koji su bili nadebelo ispred budućnosti i pojedinačne izlete Gary Numana, John Foxxa i Thomas Dolbyja, te još nekih posebno nadarenih muzičara tokom 80-ih (OMD, Yazoo, Tangerine Dream, Yellow Magic Orchestra), techno je kao referencu koncem 80-ih i početkom 90-ih uzeo ono najbanalnije - loop, repeticije i linerano posloženu levitaciju uz jednolično hipnotizirani pulsirajući ritam, te se, nažalost u suštini i zaustavio na tome dajući pravo prvenstva DJ-ima i daleko slabije potkovanim muzikantima, a većim dijelom slučajevima lascivnih producenata da remix tehnikom i lijepljenjem različitih kolaža osmišljavaju glazbu uglavnom od već postojećih temelja. Sad na stranu stavimo inteligentni techno Orbital, Aphex Twin, Richard H.Kirka i gomilice što barata živim instrumentarijem (uglavnom klavijaturama) jer su ionako u manjini, a i mnogi će na njihove radove s dozom predrasuda reći da 'nisu techno' isto kao niti esencijalni očevi Kraftwerk. Prema nekoj evolucijskoj logici techno bi nakon gotovo 3, točnije 4 decenije morao i trebao zvučati rapidno razvijeniji od početne minimalističke armature, ali u globalu takvo nešto se ipak nije desilo. Jednostavno se zaustavio u progresu sveden na šture konture bezbrojnih statičnih repeticija što stvaraju prividni dojam da se tu ipak nešto dešava, a u principu, ne dešava se ništa osobito uzbudljivo izuzev 2-3-4 zavodljive linije pumpajućeg basa, nabijenog ritma i nekih up & down harmonija, te eventualnih efekata što je uistinu premalo za obujam elektronskih frekvencija kojih barem danas zahvaljujući kibernetici ima gotovo 'mali milion', daleko više nego li ima tonova na analognom instrumentariju poput gitare, violine ili harmonike dugmetare. Naravno, odmah je i s Marsa jasno da se ovakvoj glazbi priklanjaju oni kojima je čista svirka toliki bauk da ne prepoznaju niti akord u kome se nalaze, a kamoli da bi ga znali odsvirati barem na klavijaturama budući da je gro ovakvog zvuka rezultat tipkovnice uz obilatu vještinu DJ produkcije. Odnosno, sa svom tom tehnikom današnjih zvukova koji nisu niti bili zamislivi tokom 70-ih, današnji techno operateri se postavljaju toliko skromno skučeni da nemaju niti najmanje primisli za neku konkretnu melodiju, prelaze u oktave ili barem promjenu ritmova. Sve to oni rade da uveličaju pojam techna kao gorde pop formule koja spašava svijet bez ikakvih nadoknada štete, da stvore umjetan čin sintetike koja vlada svijetom i naprave iluziju kako stvaraju nešto specijalno dobro za čovječanstvo.



Ok, ne želim biti surov ka globalizaciji techno kulture koja je imala nekih svojih vrsnih fokusa, ali kako većina zanatlija tog klupskog obrta niti malo ne haje za glazbenom esencijom ponirući sve dublje i dublje u kružni kovitlac samodopadnosti, tako niti beogradski ALAVUX na novom izdanju ne pokazuje niti mrvicu rapidnije kreativne izrasline. Njegove dvije kompozicije na ovome EP-iju "90's" i pjevana "Syncopated life (feat. Saint Cole)" i dalje pokazuju sve vitalne karakteristike stagnacije žanra: to jesu, istina zgodni pozivi na plesni podij s dozom starinskog EBM/industrial zvuka nalik na Cabaret Voltaire, Front 242, acid-house Psychic TV i na još štošta iz 80-ih kada se sve ustvari i zakuhavalo, ali činjenica jest da pjesme jednostavno 'pojede' linearnost na razini primamljivog 'demo predloška' kome tek predstoji prava nadogradnja koja nikako da dođe. Čak niti vokaliziranje Sain Colea nije dovoljno ubjedljivo o lošem životu u 21.stoljeću, dapače, trivijalno je darkersko naštimavanje šminkeraja bez agresije, blago potišteno u bezbolni hipsteraj s dozom seksizma kibicirajući potencijalne 'koke' na podiju, to jest, nema umjetničku grubost koja bi privlačila gromkim odjekom mada je tekst pjesme solidno sročena frustracija na tekući život poput nekih vrsnih pjesama Cabaret Voltaire.



Drugi dio ovog EP-ija zauzima po meni nešto bolji, ajde, mrvicu kreativniji irski SCENEDRONE (pravim imenom Luke Creed), do sada potpisnik dva albuma "Threshold" i "Fire Hazard" (oba 2016) i jednog EP-ija "Reformed" (2013) uronivši u letargičnije-mračnije teritorije težih, ali laganijih ritmova s dozom psihodeličnosti i eksperimenata koji mu daju tu notu 'zanimljivijeg', ali nikako inovantnijeg. On je nešto dublje shvatio suštinu techna da ne mora biti samo napumpan ritmom i osnovnim kosturom dodavši primjerice u temi "Another dusty one" dubstep efekte, kod trip-hop trome "Something else" prividni dojam 'žive' ritam sekcije s neobično usklađenim udaraljkaškim abrazivnostima koje služe kao popuna laid back atmosferi s laganom mikrofonijom, dok se u najplesnijoj, ali i najpshodeličnijoj "Wobbly loops" pozabavio odjekom zvrkastog ritma koji u dionici od 4.37 do 5.21 zvuči kao 'hotko, hotko, hotko, hotko', odnosno imenom mojeg dobrog kolege i frenda, novopečenog techno poklonika što je ranije bio ljubitelj jazza i pomaknutije glazbene underground scene, a i nekoć je bio trubač u Babiloncima. Baš mi je, nema davno pričao kako rado zalazi u Masters (techno klub u Zagrebu) gdje sluša 'buncek, buncek, buncek','kaktus kupus kaktus kupus kaktus kupus' i tako svašta nešto u tim ritmovima ironično se šegačivši s techno kulturom koja mu služi isključivo za zabavu bez ikakvih angažiranih konotacija koje ga ionako ne zanimaju.

Ovdje dakako nema ama baš nikakve svirke koja bi opčinjavala zaljubljenike u tipkovnicu glazbenog umjeća, nema akorda, nema oktava, nema glazbenih figura i nema nekog posebnog uzbuđenja izuzev koketnog šamaranja s postojećim establišmentom elektronike koju valjda svatko zna napamet od Kraftwerk i disco tenzija do Detroit techna i poteza Dave Clarka koji je u ovoj priči još i najjasnija figura, a uglavnom se o njemu malo priča i govori jer je poput D.A.F. specijalna ikona koju je i John Peel proglasio 'barunom techna'. Vjerujem da oba izvođača nešto žele napraviti na tu foru Dave Clarkea i D.A.F., ali nisu najsigurniji što žele s obzirom da nemaju niti jaku glazbu, a niti jake tekstove. Samo ta jedna pjevana pjesma "Syncopated life" nimalo nije dovoljna za Alavuxa, a niti instrumentalni techno ostatka materijala ne donosi neku posebnu čar techna kao kulturološki važnog segmenta u današnjoj civilizaciji izuzev bezazlenog tumaranja s pokušajem provoda i zabave, a to je jako malo.

Naslovi: 1.ALAVUX - 90's, 2.ALAVUX - Syncopated life (feat. Saint Cole), 3.SCENEDRONE - Another dusty one, 4.SCENEDRONE - Something else, 5.SCENEDRONE - Wobbly loops

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 28/02/2018