Vrlo ugodno iznenađenje kada prvi puta imate slušni kontakt s nekim bendom može se svesti na subjektivni doživljaj da je 'to ono nešto' o čemu praktički znate sve, no kako stvari odmiču i niste baš najsigurniji u ispravnost stava jer se svako malo desi da vas izbaci iz takta.

Iskreno govoreći, uistinu nisam mogao niti pretpostaviti što bi se moglo nalaziti na ovome cd-u kad sam ga primio u ruke. Fini artistički dizajniran omot, na unutarnjem su navedeni članovi benda i gosti što se za izdanja sa Slušaj najglasnije baš i ne može reći da je praksa, te kad se cd zavrti, iskoči u prvi moment jedan značajan faktor koji se ne može izbjeći - John Leckie. Karikirano govoreći.

Ok, Leckie nije ovdje direktno upleten, ali njegov način rada itekako. Sjećate li se što je sve znamenito oblikovao i kome je sve peglao albume vještom produkcijom i mnogim savjetima jer su ga sredinom 70-ih Pink Floyd odbili budući da je tek startao s radom i nije imao nikakav renome?

Hm, a ovaj sekstet iz Bačke Topole se ne hvali s 'tamo nekim' Leckiem jer je iskustvo sasvim sigurno stekao i na njegovim parametrima gravitirajući ka jednostavnijim žanrovskim formatima što su isplivali kao sinergija kompleksnog progressive-rocka, te daleko lakšeg i jednostavnijeg, ali eksperimentalnijeg krautrocka prožetog još nekim vitalnim akterima 70-ih (Roxy Music, Bowie, punk) u new-wave/ post-punk koji nije striktno slijedio načela da principjelnost mora ostati na strogo zacrtanim gabaritima. I to je velika prednost ova dva sukladna žanra što su se mogla poigravati od žestokih distorzija, raznih egzibicija s funkom, reggae/ska poskočicama, disco ritmovima new-romanticsa, psihodelijom, sve do elektronike i avangardnih izleta u otkrivanje novih teritorija što su kasnije priznati kao zasebni žanrovi noise, industrial, gothic, indie-rock, dark-wave, neo-folk...

Jedna od pionirski važnih ploča John Leckiea bio je rad na drugom albumu "Reel To Reel (Cacophony)" Simple Minds 1979., mada nije imao neki osobiti komercijalni doseg. Bend se tada tražio eksperimentirajući sa svime i svačime, da bi na sljedećem "Empires & Dance" (1980) ostvario pun kreativan klimaks. Mindsi i Leckie su se tada razdvojili, karijere su im krenule strelovitom uzlaznom linijom pri čemu je Leckie radio na nekoliko ponajboljih The Fall albuma 80-ih, a onda doživio svjetsku slavu s The Stone Roses i Radiohead. Sad je situacija daleko jasnija, ne?

Ovaj bend se očito jako dugo pripremao za ovaj album koncizno kompresirajući sve sposobnosti u kratke pjesme, pa iako nemam nikakvo saznanje o njihovoj biografiji (počeli su 2011. da spase lokalnu scenu od propadanja), nagađam da su mnogo proveli u slušanju upravo tih starih ploča među kojima je bilo i mnogo Leckijevih prstiju, a vjerojatno i mnogo materijala na kojeg je on utjecao. Nekoć, barem u 80-im, na našim prostorima bendovi i nisu mnogo marili za takvu strategiju rada jer su se svi mahom trudili ostvariti stereotipnost jugoslavenskog novog vala (rock, punk, ska, reggae, novi romantizam) koji je miljama bio udaljen od Leckievog avangardnog pristupa ka 'pop' glazbi. Međutim ovi Vojvođani ne šmekaju taj fah nostalgije u kojoj svako malo neki novi izvođač podsjeti na Azru, Film, Haustor, Idole, staru Čorbu, Električni orgazam, Pekinšku patku, Parafe, Zabranjeno pušenje, EKV, Šarla, Kičmu, Laibach, Borghesiu, odnosno zicer koji se ne može promašiti. A to je, ruku na srce, potpuna dosada ko' metuzalemi Van Gogh, Kazalište, Pađen i Parni valjak za onoga tko je sve to proživio. U tu kategoriju uskoro bi se mogli pridružiti Urban, Hladno pivo, Pipsi...



S vrlo ugodno raspoređenom infrastrukturom uvodne pjesme "Слободан пад" na plesnu ritmiku, Derek Forbesove bas linije (Simple Minds), prozračne klavijature, legato pasaže dvije unakrsne gitare i baršunaste muško-ženske vokale otpočinje upravo ta Leckieva sistematika dinamičke gradacije što je ustvari sukladan nastavak ranih Roxy Music, a danas je gro indie-rock zvijezda uzima kao svoj 'avangardni' izum spram mainstreama. Taman posla. Friška figa. Sljedeća "Број" je opet kombinacija Leckiea i Roxy Music. Ne zaboravite Andy McKayea i Michael McNeila, obojica su svirali duhače instrumente uz klavijature u domicilnim bendovima, a i Bowie je bio saksofonist (ovdje odlične sax dionice potpisuje gost Stojan Grubić), da bi prvi paradoks pristigao u eksperimentalnom psycho/jazzy instrumentalu "Блeк хол (Black Hole)" kakvih su znali imati i Roxy, a i Mindsi. Ležernija "Коме да кажеш?" kombinira Joy Division, Interpol i te sljedbeničke bendiće zvijezdice indie-rokića koje je već stupidno ponavljati. "Град светлости" se refira na mračniji segment post-punka s punk-rock relacijama i po gitarskom riffu je nažešći komad albuma premda bi se očekivala sofisticiranija struktura s obzirom na elegantno posložen tekst otuđenosti. E, a onda baladična "Пролазност" ipak dočarava poneka zavodljivija staccata i stimulirane synth orkestracije, a završna "7 пасјих година" u vrlo laganom tonu dočarava senzibilitet tih ranih Mindsa kada još nisu niti bili svijesni da je pred njima iznimna karijera.



Album je vješto balansiran s primamljivim intelektualnim angažmanom u poetici sofisicirano se suprotstavljajući oportunizmu zagovarajući dalekosežne posljedice otuđenja bilo iz prvog ili nekog drugog lica. Tekstovi što ih uglavnom vrlo nježno, skoro na dream-pop senzibilitet pjevaju Sanja Radovanović i gitarist Mihajlo Pjevač nisu mainstreamovski koncipirani. Imaju dubinu, širinu, simboliku i prikrivene metafore ('Učauren u stablo bez grana/ Pretendent bez moći/ Gleda kroz koru na ljusci/ I razmišlja/ Reci devojci, deci/ I o boji koju duže vreme nije mogao da nabavi'). O njima se itekako može raspravljati što sakrivaju, a ta poetika kojom zrače nadmašuje i sam zvučni segment zbog vrlo dotjeranog artističkog stava da ne mora sve biti baš 'na prvu loptu' jasno i svima razumljivo. Sjetite se "Odbrane i poslednji dani" Idola. Iskreno da priznam, 1982. ništa nisam razumio o čemu zbori ta ploča jer sam bio balavac koji je tek završio osnovnu školu, ali bila mi je odlična mjuza koja me dizala do urnebesa. Tek kad sam pročitao Borislava Pekića shvatio sam materiju te genijalnosti Idola. Uostalom, niti mnoge ploče na kojima je radio Leckie nisu baš mnogo fermale mainstream žargon. Bile su čudnovate i mistične, a da je on ovdje potpisao svoj producentski rad s ovakvim bendom što je došao nadomak onog prvog, daleko žešćeg i plesnijeg debi albuma Boe objavljenog koncem 1981., "Живот без блатобрана" bi imao velike šanse osvojiti srca inteligentnije i artistički orijentirane slavenske publike od Vladivostoka do Slovenije. Em' je naziv benda i popis pjesama na omotnici ispisan čirilicom, em' je muzika jako primamljiva i ritmična, em' su vokali puno ležerniji od Šerfezija koji je u SSSR-u prodavao milione ploča kao jugoslavenski Cliff Richard, em' je sve ovdje konceptualno, a ne kolekcija nabacanih pjesama poput albuma The Beatles zbrda-zdola, a takvi albumi danas više ne prolaze u percepciji niti fanova Madonne i Lady GaGa. Za sada im se smiješe simpatije regionalnog auditorija, naravno onog do kojeg će ovaj biser od albuma doći, ali zna se, otkrivati će se s vremenom ovih 7 sjajnih pjesama što iza sebe imaju ogromne priče o opskurno lošem socijalnom životu na pragu preživljavanja bez ikakvih jadikovki i kukanja. Dostojanstvena poetska kritika društva u rangu Bryan Ferrya i prva 3-4 albuma Peter Gabriela.

Bravo Lale!

Naslovi: 1. Слободан пад, 2. Број, 3. Блeк хол (Black Hole), 4. Коме да кажеш?, 5. Град светлости, 6. Пролазност, 7. 7 пасјих година

Naslovi (latinica): 1.Slobodan pad, 2. Broj, 3. Blek hol (Black Hole), 4. Kome da kažem?, 5. Grad svetlosti, 6. Prolaznost, 7. 7 pasjih godina

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 11/04/2017