Ima još poprilično materijala iz prošle 2016. godine koje nisam stigao recenzirati, a smatram ih uzbudljivim poput primjerice ovog francuskog četverca oformljenog 2010. u Dijonu koji se deklarira kao speed-rock, no u principu nisu daleko od punka s natruhama Motorhead, The Ramones, The Hellacopters, Peter Pan Speedrock... Dečki su mlađahni s imageom u skladu s kurentnim hipsterskim vremenom (frontmen djeluje poput pravcatog punkera s kratkom irokezicom), a ranije su izgledali i znatno drugačije kada su realizirali dva EP-ija "Loud & Fast" (2010) i "Loud, Loud, Loud... What?" (2012), te singl "Joy of Living" (2014) na kome se nalaze dvije pjesme "Ray" i "Never rest". Ova potonja je uvrštena i na album, te može idealno poslužiti kao pokazatelj njihovog razvoja. Iznosi čak 5 minuta s posve jednostavnim gabaritima u kojoj Martin na vodećoj gitari fila čvrste riffove za koje je teško odrediti jesu li u punk ili hard-rock fahu. Početni dio je dostatno nabijen tempom bubnjara Romaina, ali nije prežestok; središnji je posvećen umjerenom tempu i improvizacijama s razbijanjem klišeja poput nekih fragmenata Mudhoney iz faze "Superfuzz Bigmuff" i odvija se skroz do finiša uz povremene gitarske upadice frontmena Punka. On inače ima vrlo hrapav i upečatljiv vokal, promukao, grlen i pomalo osorno-grubijaški, ali nimalo nametljiv ili arogantan. Više bi se reklo vrlo prijatan poput smirenog Lemmyja što je poprilično nespojivo za tako mladog dečka koji se svim silama trudi djelovati puno starije.



Za promotivni singl izabrana je "Crazy teenagers" sa simpatičnim tekstom i himničnim refrenom u kome dolazi do izražaja još jedna zgodna nota: svi članovi benda se uključuju u prateće vokale kojima dobivaju punoću izraza tokom čitavog albuma. Pjesme su inače nejednakih opsega od 2 do 5 minuta tako da se ne može sa sigurnošću pretpostaviti što se u svakoj od njih može očekivati. Evo, najkraća uvodna "Louder than 11" i "Queen of spanking", te "User guide" i naslovna "Monkey business" dozvati će duh hardcorea i Motorhead, "Magic fluid" i "Song of the man" su već skuliraniji rock nalik recimo na našu Azru i new-wave, neke vrlo pjevne "This is my..." i "Buckle up!" kombiniraju čak i psycho-stoner, a "Botox rock" može u nekoliko dionica podsjetiti i na Disciplin A Kitchme zbog karakterističnih breakova i krikova 'hey!'. U svakom slučaju žanrovski miks 'svačega pomalo' im je vrlo interesantan jer spajaju garažni rock, punk, blues, hard rock, hardcore i neprekidno ostaju privrženi čistom r'n'r-u bez obzira na inficiranost s mnoštvo toga. A tu je još i snažno izbačen bas Adriena u distorziranom izdanju, te šaljivi tekstovi. Nimalo dosadno već vrlo zabavno i dostatno energično. Vrlo simpatično.

Naslovi: 1.Louder than 11, 2.Queen of spanking, 3.Magic fluid, 4.User guide, 5.This is my..., 6.Crazy teenagers, 7.Buckle up!, 8.Monkey business, 9.Song of the man, 10.Never rest, 11.Botox rock, 12.Girls town

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 04/02/2017