Franolić i Čulap, nakon albuma 'Bujrum' iz 2013. godine, u zadnjem kvartalu ove godine počastili su nas svojevrsnim nastavkom. Ovdje nastavak kao nastavak treba uzeti s velikom rezervom, jer nam je duo na svom 'Putu' ponudio, u najvećem obimu, pjesme koje su zabilježili i na prošlom albumu 'Bujrum'. I sad već mnogima neke stvari neće biti jasne, jer čemu ponovljeno snimanje pjesama. Tu dolazimo do jako bitne stavke - na ovom im se albumu pridružio usnoharmonikaš Marko Jovanović.

Iako sam već sad možda previše ubrzao, nisam siguran koliko naših čitatelja uopće zna tko su gospoda Franolić i Čulap. Ukratko, duo interpretira pjesme inspirirane Balkanom, njegovim etno dijelom, proširujući svoje ideje turskim i arapskim motivima. Franolić svira ud, dok je Ćulap zadužen za ritmički dio, za koji koristi udu, tar i mazar. Ako vam Ćulapovi instrumenti nisu poznati, malo proguglajte i vrlo brzo će vam se stvoriti slika glazbe koju stvaraju.



Prošli 'Bujrum' bio je jedan od albuma koji se bez problema svrstavaju u kategoriju albuma godine, 'Put' je još za klasu moćniji. Za tako hrabru izjavu najviše je zaslužan najnoviji član Marko Jovanović, radi kojeg je duo postao trio. Njegova lirika na usnoj harmonici učinila je album još produhovljenijim, a Markovo sviranje usne harmonike ima snažnu dubinu balkanskog bluesa, obojenog etno elementima. Već na prvo slušanje, sve emocije koje ovaj trio prostire pred vas, reći će vam sve. Glazbeno razgolićeni, bez imalo uvijanja, stvaraju osjećaje koje će se duboko primiti za vas ili vas neće niti dotaknuti.

Najveći nedostatak albuma je što su pjesme već viđene na 'Bujrumu', ali zahvaljujući Marku Jovanoviću nude kvalitativni iskorak; malen za čovjeka, ali veliki za ljubitelje ovog glazbenog stila. Malo mi je žao što Franolić i Ćulap na 'Putu' nisu još više razradili kompozitorsku snagu i ponudili nam naramak novih skladbi. Sudeći po pjesmama, dara za to itekako imaju. Ako se ne varam, jedina pjesma na 'Putu' koja nije našla svoje mjesto na 'Bujrumu', je tradicionalna "Moj Behare".

Vjerujem da će mnogima ova glazba biti u najmanju ruku dosadna, i nikako neće biti u krivu. Glavni razlog tome će biti glazbena neupućenost, jer kod nas nema mnogo glazbenika koji na ovaj način nude svoju viziju etno glazbe. Još jedan od razloga je što je ovo instrumentalna glazba, za koju treba puno koncentracije pri slušanju. Ako uspoređujemo ovaj album s nekim od naših izvođača, najlakše bih ga mogao gurnuti između jazza Marija Rašića i njegovog Balkan Zoo Ansamble-a, te etno elemenata Damira Imamovića. Sa svjetske glazbene scene, album je najbliži glazbi njemačke jazz etikete Enja. Jednako vjerujem da je veliki utjecaj na Franolića imao Rabih Abou-Khalil, jedan od vedeta spomenutog jazz labela. Tu su još i Howard Levy, Miroslav Tadic, Mark Nauseef, čiji album 'The Old Country' nudi sličan potpis glazbenog uzorka.

Dobro je znati da postoje etikete poput Geenger Recordsa, koje imaju hrabrosti i dovoljno vizionarstva za objavljivanje ovakvih albuma. I ne samo to, 'Put' je dobio svoju verziju i u dvostruko limitiranoj vinilnoj nakladi, na standardnom crnom vinilu i transparentno pivskom. Izazivam sve sakupljače vinila da nabave primjerak i puste ga na svojoj vrtilici. Mogli bi ostati iznenađeni onim što čuju. Gdje ćeš bolji novogodišnji poklon?

Tko zna, možda izdavač čita ovaj tekst, pa i mene iznenadi vinilnim primjerkom.

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 31/12/2016