Drugi zvanični album pariškog benda kojeg predvodi gitarist i tek rijetko uposleni vokalist Belwil pršti instrumentalističkim bravurama što nisu baš za svakoga. Među rock auditorijem mnogo je onih koji ne podnose solaže i improvizacije pogotovo ako su razvučene na takve dimenzije koje 'pojedu' srž kompozicije pretvorivši se u osnovni format gdje improvizacija postaje samoj sebi svrha. Ako niste ljubitelj takvog glazbenog pristupa Domadora definitivno nije vaš guitar-hero bend, a ako jeste, onda dobrodošli u svijet psihodeličnog stonera, heavy/ space rocka, elemenata starih QOTSA, Deep Purple, Hawkwind, Earthless, a bome i Tia Carrera čiju su obradu "Hell" upriličili na istoimenom EP-iju 2014. "The Violent Mystical Sakuma" je kao što se i može pretpostaviti gitaristički orijentiran album na kome je toliko solaža kakvih ne odvaljuje niti Dave Weinberg iz The White Hills. Izgleda da je uz svaku od ovih 6 kompozicija pred njime neki 'white hill' ili barem 'green grass of home'. Glazba kao improvizacija je najvažnija, a tekstovi su toliko sporadični da se pojavljuju samo u tri skladbe. Uvodni instrumental, ma skoro su sve instrumentali, "Hypnosis" šiba 12 minuta poput kombinacije Hendrixovih bootleg seansi (ja ih imam jedno 226, ne znam im broja, ali sam sve slušao) s nikad realiziranim nastavljačem žanra - Dave Brockom iz Hawkwind. Ima tu strahovito jake žestine ritam sekcije koja se stalno mijenja: na basu je konstantno Gui Omm, a na bubnjevima Alexis Assaleix i Karim Bouazza koji su u ranijim postavama ostvarivali solo karijere, no ovdje su miš-maš isprepleteni. E, sad koji je bolji, ne bih htio komentirati kad su im parametri ionako vezani uz Belwilova soliranja. Kompozicija je nabrijana do jaja i ako nakon nje ne odustanete, onda postajete fan ovog benda. Druga "Indian depression" u početku ima 'nešto mnogo' Soundgardenovskog i Black Sabbatovskog, pjevana je iz rakursa pozadinski neprimjetnog vokala s dobrom dozom echo efekta i neobično kratka - niti 5 minuta, a isto tako i naredna vokalna "Rocking crash hero" odvaljena u zvrkastu psycho hard-rock seansu bez ikakvog učinka. "Solarium" je najdulja (čak 16 minuta),, a solaže ima na tone. Čak više nego kod Satrianija i one zvijezde kaj je došel kod "Ribića" u Veliko Trgovišče zasvirati s gažerskim bendom koji mu je rekao 'dečec, ne ga cifrati, ožeži!'. Sjećate li se te anegdote?



Ima ovdje i blues elemenata, vrlo tihih dionica na šapatima, mnogih arpeggio detalja, pa kaosa, abrazivnog de-kompozicijskog stava u kome nitko nikoga navodno ne sluša, ali se ipak slušaju u kontekstu izbijajući i dionice poput 'školovanijih' Deep Purple. Mjuza kao no.1 prioritet, fučkaš tekst i Matej Krajncov intelektualni aspekt. Čak ima i riffova, a kako mi se čini, ovo je nešto poput heavy/hard izvedenice Šarlo Akrobate "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." za koju ne postoje pravilni psiho-socijalni i logički parametri. Ovaj album se morao dogoditi zato jer je Belwil tako osjećao, fala Bogu dosta drugačije od Mark Knopflera, jednog od najvećih šuft faca guitar-hero svijeta. "Girl with pearl earring" je stoner-grunge/blues laganica sa 'šus' riffovima, arpeggio tehnika je stalna i traje 9 i pol minuta, ali kad počnu ta soliranja, bolje da vas nema. Belwil nije Hendrix, ali je vrlo blizak njemu ukoliko ste imali prilike slušati Jimijeve live bootleg albume. Jimi je znao biti urokan ko' svinja, napraviti totalno smeće, ali i mnogo fenomenalnih stvari koje r'n'r kultura poznaje, no mediji ih sustavno prešućuju genijalcu koji je napravio, zna se, najbolju obradu svih vremena "All along the watchtower" od Dylana (u suradnji s Brian Jonesom iz The Rolling Stones). I na kraju posljednja "Jack tripping" (naslov sam po sebi dovoljno govori, kaj ne?) je nova psihodelična bombetina ovaj put potkrijepljena i vokalno, ali tako minimalistički da se glas skoro niti ne primjeti.

Sve te hrpetine improvizacija i solaža, kao što sam na samom početku naveo 'pojedu' glazbu i ovo nije bend za svakoga, pa makar mu i Pink Floyd kao progressive ili Can ili Hawkwind bili najbolji bendovi na svijetu. Ima u ovome Domadora jako zanimljivih momenata unatoč kompleksnijim aranžmanima, a da budem direktniji, vrlo su jednostavni aranžmani samo razvučeni na toliko dugo da povremeno zaboravite što slušate. A bend traži vašu usredotočenost. Ne moju, meni to ide sasvim jednostavno 'pod kožu' kao pitka vodica, nije ništa neobično. I mislim da može proći i kod balavije dečurlije od 15-16 godina što otkrivaju stare QOTSA, a možda će jednog dana otkriti i The White Hills, a nadam se ne i one usrano presmiješne The White Strips i Jack Whitea koji su živi užas, a kritika ih digla na pijedestal trona alternativnog rocka. ajoj...

Znam, ljudi ne vole kad sve štima jako dobro i perfekcionistički nadareno gdje se umjetnik izražava potpuno neograničeno dozvoljavajući de-kompozicijske zahvate jer to nije 'pop', a Domadora ne rade pop, nego složeniji konglomerat zahvata mnogih stilova i žanrova koje su upijali. Ovo nikako nije neki epohalno važan album, običan je retro s odličnim performansima, a inače takvih albuma i bendova na svijetu ima u izobilju. Da budu originalniji, trebaju smisliti nešto drugačije, nešto čime će Belwilove solaže dobiti zaokružen smisao. Umjetnički. Hendrixovski. Traži se.

Naslovi: 1.Hypnosis, 2.Indian depression, 3.Rocking crash hero, 4.Solarium, 5.Girl with pearl earring, 6.Jack tripping

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/12/2016