Francuzi su poput Njemaca i Engleza: vole i drže do svojeg jezika i tradicije, političkih opcija i gordog nacionalnog ponosa. Najkreativniji njemački bendovi odvajkada se koriste svojim materinjim jezikom (Kraftwerk, D.A.F., Einsturzende Neubauten...), Englezi vole svoje pop sheme nerijetko se kroz prošlost služivši mondenošću James Bonda (Paul McCartney, Duran Duran, ABC, New Order, White Lies...), preispitivanjem tradicionalizma, vječitih nogometnih tema, pobjedonosnog elitizma i viktorijanskog humora (Adam Ant, XTC, The Fall, P.I.L., Billy Brag, Arctic Monkeys...), dok je za Francuze općenito prepoznatljiv teren ljubav, romantika, erotika i seks, elem 'privatno dvorište' u koje su i mediji upirali svoje periskope. Sjetite se samo brojnih afera François Mitteranda, Valeryja Giscard d'Estainga (kojeg je jedan magazin popratio karikaturom vraćajući se kući u ranu zoru mašući ženskim gačicama u svrhu 'demografske obnove') ili Jacques Chiracove supruge Bernardette koja je izjavila 'prije braka sam imala 3 cilja - bogatog muža, socijalnu stabilnost i vjernost; u svemu sam promašila'. Tematski, ovaj četverac iz Strasbourga (donedavno bili peterac) baš plovi upravo u tim prepoznatljivim teritorijima s naglaskom na sofisticiraniji dio 'privatnog dvorišta' ne otkrivajući u potpunosti intimniji dio spavaće sobe zagrtajući se metaforama na snove. Ovaj debi album konceptualno prožima cijeli jedan opseg životnog vijeka takoreći od same zore života (uvodna "Wisdom of a child") preko ciklusa životnih stihija, svjetonazora, korijenima čovječanstva ("Roots of mankind") i kompromisa u vječitoj borbi s krhotinama emocija i izgubljenim dušama ("The tale of the lost souls") ostavši suzdržani da je ipak sve najidealnije samo u snovima referirajući se i na tragične napade u Parizu ("Outer heaven" i "Duty and memories").



Glazbeno područje kojim kolaju je simultani miš-maš križanac progressive rocka i metala; dok spomenutom instrumentalnom uvodniku prevladava atmosferičnost bluesy Pink Floyda, u singlu "Sin six" prizovu Dream Theater, te se postepeno iz pjesme u pjesmu drže kovitlanja kompleksnih obrazaca s podosta solaža i različitih intervala ne praveći neku veliku razliku između žanrova koji se ipak osjete (čak i dašak hardcorea). Naslovna skladba "Into my dreams" na samom kraju je stoga i najkompleksnija. Podijeljena je u 4 stavka ukupne duljine od skoro 18 minuta, no jedna od slabosti im je duet muško-ženskih vokala koji pjevaju po libretu bubnjara i klavijaturiste Florian Millota. Dok Anais Seiffert ima vrlo visoki i mekani ženski sopran što lebdi ponad cijele atmosfere, Lauren Weiss se grčevito drži tipičnog mačoidnog više hard-rock nego li metal segmenta što u tom zbiru ne odaje komplementarnu povezanost osnovne tematike neprestanim glasovnim skokovima. Neusklađeni su i dosta šepaju mada stilski nisu u prezahtjevnim tehničkim glazbenim vodama od primjerice komercijalnije Metallice, Sage, Rush sve do nekih popularnijih oblika alternativnog rocka poput Foo Fighters ili Evanescence. Dojam kojeg sam stekao jest da unatoč dobro zamišljene konceptualne ideje i tek dvije-tri solidno realizirane pjesme još nisu spremni za veliki poduhvat: sve bi ovo puno bolje funkcioniralo na francuskom jeziku.

Naslovi: 1.Wisdom of a child, 2.Sin six, 3.Outer heaven, 4.These days, 5.Roots of mankind, 6.The tale of the lost souls, 7.You are the one, 8.Duty and memories, 9.Into my dreams

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 28/11/2016