Za braću Tardy i ekipu vrijeme se zaustavilo negdje sredinom 90-ih kada je okončana prva faza death metala koju oni nisu ničime nadograđivali i revitalizirali. Postavili su temelje teške mjuze bez pretjeranih trka i galopa kao opoziciju klasičnim black i thrash imenima, ali dalje od toga se nisu mrdnuli kao i gro velikih bendova što su u vrijeme najvećeg hypea pronašli neku svoju formulu za štancanje albuma postavši samoreciklažni perpetum mobile. Ne bih se složio sa stavom da je umjetnost 'pronalaženje vlastitog izraza' poput Ramones, Motorhead ili AC/DC, tamburaškog stila dotjeranih mladoženja u crnim hlačama i bijelim košuljama što kantare o lijepim djevama, akt prkosnih punkera spremnih za ludorije, hardcoreašima nastrojenim na angažirane kritike, hip-hoperima sklonim veličanju egocentričnosti svjetonazora i tako redom da ne nabrajam globalno gledajući i sažimajući na što se svela glazbena 'pop' scena. Osnovna stvar je u stavu: ili si uistinu to što predstavljaš i kakvim se pokazuješ ili si komercijalna manipulacija poput Bregovića, Phil Collinsa i Mark Knopflera.

Obituary su se zaustavili sa svojom kreativnom formulom prije dvadesetak godina kada je relativno blastbeat tempo Donald Tardya još i imao neku svoju čar u srazu s Morbid Angel, Napalm Death, ranom Sepulturom, pokojnim Bathoryijem i još ponekih, međutim, danas se njihova nekoć vrlo agresivna i specifično posebna stilska odrednica doima kao sasvim prosječan hardcore koji po ničemu ne sugerira na death metal. Odnosno, preciznije, njihova glazba je toliko ostarijela kao i stare školske slike kojih se stidimo, ali nekoć su nešto predstavljale.



Ovaj drugi zvanični živi zapis nekadašnjih velikana death metala je samo vrlo dobra zabava za mirno starenje zaustavljeno cirka 1994. godine nakon albuma "World Demise" kada su počeli razmišljati o razlazu jer su bili svijesni svoje stagnacije. A onda su se i razišli poslije petog albuma "Back From The Death" (1997), te se na račun neuspješnih solo projekata ponovno okupili 2003. Ovdje se nalazi niska best of hitova što svjedoče o njihovoj snazi tog vremena s vrlo malim pogledom u sadašnjost: s posljednjeg albuma "Inked In Blood" uvrštene su samo "Centuries of lies" i "Visions in my head" koje su skoro pa klimaks cijelog zbira što pokušava Obituary dignuti pol metra dalje od oldschool figura, ali im to ne uspjeva. Ostali su stari doajeni žanra isporučivši dvije nove studijske pjesme koje se čudom čude zašto su uopće i napravljene. "Loathe" je lagani stoner/doom a'la Black Sabbath, a naslovna "Ten thousand ways to die" u nešto malo žešćem tempu s predispozicijama metamorfoza 'malog miliona' vrlo sličnih pjesama s jednim repetirajućim riffom Trevor Peresa i catchy solažom Kenny Andrewsa. Sve u jako dobro poznatim okvirima.



Set lista fokusirana na prvi "Slowly We Rot" (pjesme "Intoxicated", "Bloodsoaked", "'Til death" i "Slowly we rot") i drugi album "Cause of Death" ("Dying", "Find the arise" i "Chopped in half - Turned inside out") s ubodima "Don't care" (album "World Demise") i "Redneck stomp" (povratnički "Frozen in Time") i dalje obnaša tu težinu ovremešenog bremena stare slave koju pokušavaju revitalizirati. Izvedbe doduše ništa nisu izgubile na svojoj originalnoj privlačnosti ostavljajući stare fanove iscrpljene nakon moshpita i stage divinga dajući argumentirani dokument da i ovakav preklasičan pristup brutalnom žanru još uvijek ima svojih pristaša, međutim u okršaju s mnogim suvremenim tehnical, melodic, modern, aggressive, extreme, alternative, avant-garde i inim prefiksima metala potpuno gube boj na vlastitom terenu kojeg su utirali novim naraštajima.

Žara tu još uvijek ima, ali mu manjka svježeg vihora da razbukta plamen.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 11/11/2016