Dok se post-rock već cijelo desetljeće nalazi u kreativnoj krizi poput sympho/progressive-rocka kasnih 70-ih održavajući se mahom na životu zahvaljujući reciklažama jednih te istih ideja ili kolaboracijom s nekim drugim žanrovima, malo je onih koji ga lukavo koriste za improvizacije i istraživanja.

Šalu na stranu, niti vodeći lideri žanra poput Sigur Ros, Mogwai, 65daysofstatic ili Tortoise (pa i Radiohead koji vole svaštariti) ne bi mogli opstati tako dugo bez koketiranja s drone, math-rock, kraut-rock, techno ili elektronskom etikom šibajući mrtvog konja sebi za gušt pretvarajući se u fertilnu stilsku formaciju auditorija koji se zaustavlja na čeprkanjima po eksperimentu gdje ustvari i prestaje svaki daljnji interes i publike i izvođača. A baš upravo na tom mjestu počinju sfere ovog francuskog četverca iz Lyona kome je post-rock poslužio tek samo kao mondeni tranzicijski svijet osuđen na propast (nemaju veze s daleko popularnijim šestercem Rupa & The April Fishes iz San Francisca). Oni ne veličaju njegovu suhoparnu formu ili etiku, može se čak i primjetiti da je kritiziraju, pa i preziru, no vole se koristiti njegovim strategijama i načinima kako zvučno opisati mirise, ambijente, osjećaje i dojmove jednog stvarnog svijeta koji je poprilično daleko (i duboko) od očiju i senzora klasičnog AOPR (adult orientated post-rock) terena. Nije stvar u tome što je ovo četvero instrumentalista opskrbljeno saksofonom ili violončelom kao nespecifičnim rock alatom uz standardni set bubnjeva, gitaru i elektroniku, ili pak, što su odranije znani iz voda eksperimentalne i underground jazz scene svirajući poput saksofonista Romain Dugelaya u sastavima Polymorphie i Kouma i violončeliste Adrien Dennefelda iz bendova Ozma i We Are All Americans (gitarist Manuel Adnot je iz Sidony Box, a bubnjar i elektroničar Sylvain Darrifourcq je član MilesDavid5tet!), već je stvar u tome što proizvode glazbu koja koristi tek opskurniji dio post-rocka, grublje ili jednostavnije rečeno - samo format i to u njegovom alternativnijem i produhovljenijem izdanju. S obiljem eksperimenata, šumova, elektronskih poteza i stalnog miš-maš sistema bučnijih (ali ne i noise-rock) i tihih instrumentala satkali su ovu konceptualističku priču debija u svojevrstan electro-acoustic session na granicama rocka i jazza u kojoj se apsolutno ne može predvidjeti nikakav standardniji obris konfiguracije zvuka.

Od recimo uvodne brundave, ajde-de 'rockerske' "Offshore" koja pokazuje i elemente industriala porašpanog violončelom, pa vrlo teške, skoro hard-rockerske "Tendance brique" koja se ionako ne može baš samo tako olako kategorizirati, no biti će da spone s kraut-rock psihodelijom i post-rockom ima više nego li s akustikom i ambijentalnom eksperimentalizacijom kao što to pokazuje ostatak materijala uvijenog u različite obligacije koherentno usklađenih laganih komada "Nori et wakame", "Carpe d'Or" ili potpune akustike "Les eaux de gouffre aux tortues", te posljednje dvije kompozicje "Nishiki" i "La fosse des Mariannes/ Pays de neige" koje se čvrsto drže improvizacijske linije eksperimenata po slobodnoj volji. Sama spomenuta 'dubina' nije ovdje bezazlena; album uistinu govori o dubini - vodenom, podvodnom svijetu nadahnutom kineskim književnikom Mo Yan (Guan Moye, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2012.) koju April Fishes u skladu s imenom 'travanjska ribićija' (bolje rečeno 'proljetna ribićija') opisuju podražavajući zvukove, kretnje, emocije i ine sugestije svijeta iz relativno vrlo malo znanih vodenih dubina na komplementarno sabijen način prelamajući melankoliju akustike, snagu rocka i slobodu ekspresije. Svaka od ovih 7 instrumentalnih kompozicija sadrži mnogo različitih metoda po kojima se kompaktno giba svirka ne ističući niti jedan instrument kao poseban prioritet, odnosno, kod ovih Francuza ne postoje striktno određeni klišeji poput post-rock (i vrlo bliskih) izvođača što onome klasičnijem, žanrovski segmentiranom dijelu auditorija često zna zadati glavobolju da odustane već nakon prve-druge stvari. Ne postavljaju si latentno bezvezna pitanja hoće li tko ovo htjeti slušati kad vrlo dobro znaju da hoće. Ako ne u 2016., onda kasnije, no nije pitanje vremena kada će April Fishes okupiti impozantniju cifru publike i možda postati kultniji bend jer s ovakvom apsolutno nekomercijalnom van-trendovskom glazbom ne žure ka hipsterskim 'hypovima'. Njihova glazba je otvorenih horizonta ne podržavajući nikakve kurentne žanrove; sami tvore svoj unikat, te ne moraju brinuti za budućnost ili vremenski rok trajnosti. Ovo će i za pedesetak godina i dalje biti originalna estetika kojoj je post-rock samo poslužio kao taj mondeno žgoljav kilavac na izdisaju što se sredinom druge dekade 21. stoljeća hvatao za hibride.

Naslovi: 1.Offshore, 2.Nori et wakame, 3.Carpe d'Or, 4.Tendance brique, 5.Les eaux de gouffre aux tortues, 6.Nishiki, 7.La fosse des Mariannes/ Pays de neige

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 15/09/2016