Ne, nije nikakva individualno striktna želja potpisnika ove recenzije, već naslovi i citati iz refrena dvije najprodornije pjesme sedmog albuma ovog legendarnog speed/thrash metal benda nekoć poniklog u Sarajevu. Povijest mu seže još u sredinu 80-ih kada je pokojni gitarist Maho Šiljdedić u Gračanici svirao black/thrash i bio fanatik brazilskih bendova Sarcofago i Mutilator, te se kasnije priključio frontmenu Nenadu Neši Kovačeviću koji je 1986. pokrenuo Bombarder. Bend je u okvirima bivše Jugoslavije radio u Sarajevu i objavio dva albuma "Speed Kill" (1989) i "Bez milosti" (1991) koji predstavljaju pionirske korijene iskonskog speed/thrasha na našim područjima preduhitrivši zagrebačku Anesthesiu čiji je debi "Eye For An Eye" objavljen 1993. U vrijeme domovinskog rata Maho je poginuo od snajpera 1995., a Nešo se preselio u Beograd i s novom postavom nastavio daljni rad Bombardera koji je ostao u kontinuitetu stilski čvrsto prikovan uz sirovi i brutalni izričaj isključivo na našem jeziku kako god ga zvali - bosanski, srpsko-hrvatski ili bošnjački. Razumljiv je svima, pa stoga neka ne buni podatak da će se negdje pronaći informacije o tome da je bend BiH/Serbia/ex-former Yugoslavia porijekla. Nego, na ovome radu od 40-tak minuta sastavljena je sjajna speed/thrash pjesmarica kakvu priželjkuje svaki fan na albumima velikih vedeta žanra, danas mahom izvođača koji su odavno prevalili svoj zenit i brćkaju se u stagnacijama, revalorizacijama, reciklažama ili poput Metallice, Sepulture ili Megadeth pokušavaju održati staru slavu bezglavo eksperimentirajući s transžanrovskim štosevima tek u rijetkim slučajevima iznjedrivši nešto iole vrijedno pažnje pogotovo u onim povećanim brzinama. Ovim Bombarderima ne smeta niti činjenica da su im ritmovi programirani ostavljajući dojam živog bubnjara s mnogo blastbeatova isto kao što se moglo recimo obrnuto proporcionalno zaključiti na temelju studijskih snimaka da su Ministry redovito koristili ritam mašine, a ne čovjeka s palicama; naime, takva im je struktura glazbe u oba primjera fokusirajući se prvenstveno na groove, šus, druk i nemilosrdnu energiju.



Od prve do zadnje sekunde tek jedva da se mogu pronaći 'lakši' ritmički dijelovi koji su komplementarno povezani dovitljivim aranžmanskim transformacijama u kompleksnije sfere poput tehnički poprilično zahtjevne kompozicije "Epitaf", naslovne "Okot iz pakla" ili završne "Đavolja vršalica", inače obrade "Djevelens treskeverk" norveškog black metal benda Koldbrann u znatno drugačijem izdanju. A tu se može pridodati i uvodnik albuma "Graditelj hrama" sa svojim elektronskim/synth početkom koji predstavlja samu atmosferičnu uvertiru u bolesno kvalitetan i napucan materijal od kojeg jednostavno staje dah. Teško da se kod ovakvih sitnih izleta i kompozitorski namjernih odušaka može uopće išta zamjeriti; svi su oni detaljno utkani u konfiguraciju materije. Imaju svoje mjesto i namjenu u koncepciji s čak 3 gitare koje sviraju Ivan 'EVL' Makso i Gvozden 'Glavoseča' Racić, te glavni meštar Luka 'Tower' Matković koji uz to još svira i bas, te je kompletno programirao ritmove.



Uz ostatak materijala koji jednostavno žeže tom perfektnom i nadasve precizno-konciznom svirkom takoreći na kronometar s tri decimale obzirom na savršenstvo programiranog ritma koji ne dozvoljava ama baš niti najmanji falš, nanizana je prije svega impozantna priča o turbulentnoj kataklizmi današnjeg društva prenesenog u imaginarno-mitološku sferu gdje čovjek-pojedinac nema mnogo šanse protiv nemani i kojekakvih nakaradnih spodoba metaforički opisanih sa psećom glavom, utrobom noćne dame i svačime jošte. One su izmislile kojekakve zakone i sisteme hijerarhije, naravno u svoju korist vukući sve negativne osobine vitalnih zločinaca, egzekutora, sudaca i moćnika u vlastitim strahovladama. Odnosno, Bombarder i Nešo se bore protiv pakla na ovome malenom djeliću zemaljske kugle vrlo poetičnim i nadahnutim asocijacijama na angažirano i socio-politički osvješteno visokom artističkom nivou kome bi pozavidjeli i najveći umjetnici apokaliptičnih tematika još tamo od konca srednjeg vijeka, kuge i lepre Hieronymus Boscha koji je klepao i brusio kose hordi crnih konjanika.

Naravno, uklopljeno u kurentnu stvarnost, Nešine asocijacije su prvenstveno zmije, aždaje i pokvareni skotovi okota iz pakla kojeg već dva desetljeća trpimo bijedno preživljavajući naše vrijeme, tj. on ne govori o nečijim drugim sudbinama, tuđim životnim tragedijama ili izmišljenim naklapanjima koja se često rabe u heavy žanrovima s namjerom da pridonesu estetskom ili ezoteričnom šmeku. Jasno kaže 'kada umrem želim biti spaljen... kada umrem, zakopaće mene, a ja ne želim biti zarobljen u vječitome mraku zarobljene duše' (sjajan speed "Spaljen") ili pak, aludirajući na vječitog vladajućeg bratoubilačkog negativca 'tuđi život cijenim ko' vreću izmeta... moj je život vječni rat, ja ne znam šta je brat' ("Sam protiv svih").

Poruke su jasne alegorije i metafore, a glazba snažan speed/thrash, elem sve onako kako i treba biti. Sjajno odrađeno, nešto najbolje u toj sferi metala na našem jeziku.

Naslovi: 1.Graditelj hrama, 2.Blizu je kraj, 3.Epitaf, 4.Spaljen, 5.Sam protiv svih, 6.Kroz utrobu noćne dame, 7.Da ti glavu srubim pseću, 8.Okot iz pakla, 9.Satrati sve, 10.Dolina smrti, 11.Potopljeni raj, 12.Đavolja vršalica (Koldbrann cover)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 21/07/2016