home > mjuzik > Ideeit

kontakt | search |

HAROLD NONO: Ideeit (Bearsuit Records, 2016)

O Haroldu Nonu sam se već toliko toga napisao na ovim stranicama da sam podsvjesnom sugestijom bio uvjeren kako je posljednji album objavio barem prije jedno 2-3 godine, ali ma kakvi. Idem tražiti i onda se iznenadim činjenicom da je to bilo čak prije 9 godina, a u svom tom međuvremenu je napravio gomile kolaboracija s Me Raabensteinom, Taub, Hidekazu Wakayabashijem, Eric Consentinom (projekt Jikan Ga Nai), japanskim duetom N-qia (projekt Haq)... tako da sam se, priznajem, potpuno izgubio u čistoj faktografiji. Reklo bi se, sto baba i naklapanja - kilavo imaginarno dijete.

Da. Prvi album nakon punih 9 godina je potpuni kompozitorski odmak od simpatičnog elektronsko-ambijentalnog i eksperimentalnog popa "To The River Lounge" na kome se znala pronaći poneka plesna pjesma, pa glitch, pa slow-down tempovi, elementi trip-hopa, no ovdje je glavni akcent položen na slojevitu glazbu gotovo bez ikakve potpore sintetičkih ritmova i programa. Nono je otišao potpuno u elektro-akustiku s modernim odmakom u alternativni pop, dakako instrumentalnog izričaja gdje se 'pop' doživljava u opozicijskom aspektu kao avangardni predložak eksperimentu. Taj sinonim 'pop' ovdje je u funkciji lakoglazbene laid-back podloge, vrlo slušljive i uravnotežene bez ekspresivnih zahvata, onakvih kakvi su se znali potkrasti s blagim noise efektima, škripovima ili uronima u post-rock sheme. Ničega od svega što se ranije zna o njemu ovdje nema, tako da se slobodno može reći kako je "Ideeit" jedan posve novi Nono koji otvara brojne mogućnosti za predloške 'pop' glazbe kakve je, ruku na srce, vrlo teško očekivati u mainstreamu.

Na određeni način se odvojio od pop scene poput Sylviana koji je mic po mic otišao u eksperimentalnu, avangardnu i konkretnu glazbu; paralele s njime su vrlo očite upravo u blagim ambijentalnim finesama prozračnih tonova i neobičnim aranžmanima što su u Nonovom slučaju manje-više razdvojeni na dvije etaže. Prvi dijelovi većine kompozicija su čudnovati uvodnici bogati koloritom svakojakih samplova (mnogo škripe gramafonske ploče) i čiste svirke klavijatura, staccato gitare, piana, orkestracija, duhača, a drugi dijelovi nekakve neobične inverzije koji puta popraćene ritmikom, ali potisnutom posve u pozadinu ("Tahiik", "Dedy"). U principu, koliko god da su mu aranžmani mahom jednostavni, infrastruktura same svirke je vrlo kompleksna s orijentacijom na minimalističke nadogradnje brojnih tonova ne dozvoljavajući spomenutom segmentu 'pop' da se razmaše vidljivo odstupajući od bilo kakvih klišeja neprestano održavajući nivo ambijentalnosti nekim novim pristupima ostavljajući soundtrack dojam namjenske glazbe. On naprosto umije fino uvesti svojim ambijentalističkim premazima sa svakom kompozicijom u nove horizonte, a onda kada se očekuje neki daljnji tijek, neočekivano skrene ka novom teritoriju pri čemu je jedini izuzetak "The king tree" kao najlakši predstavnik albuma za promociju. U temama "Life under the layfayette" i "The saline revival show" gostuju mu stari znanci, gudači Saltire String Quartet (bili prisutni i na prethodnom albumu) odvevši izričaj Nona u modernu klasičnu glazbu.

No, ovakva neobična višeslojna glazba možda bi bila i naoko preštura da nema svoju fabulu, a ona je očita individualna autorova priča poput autobiografije u kojoj je blagim akcentom opisao idiličniji dio vlastitog života bez nekih većih krhotina. Može se naslutiti da je postao otac, da obožava japansku kulturu (dvije teme su na japanskom), da je vrlo ćudljive naravi kad si popije ("I'm disguised as an idiot"), no veoma miran i skuliran s mnogim zagonetnim podacima iz vlastitog dosjea ("Running down a pipe" ili "Dead man's fall") otvarajući čisti programatski plenum za razbijanje glave kod auditorija što pojedina kompozicija predstavlja. Ovakav manje-više enigmatičan rad čest je potez umjetnika da prikažu svoje duhovne, psihološke, filozofske i ine premise iz životnih putešestvija i svjetonazora, a Nono ga je potkrijepio studiozno uravnoteženom i dotjeranom glazbom rafinirajući se kao poseban i vrlo prijatan ekscentrik od kojeg uistinu nikad ne znate što treba očekivati.

Naslovi: 1.Tahiik, 2.Dedy, 3.Otosan, 4.The king tree, 5.Life under the layfayette, 6.Running down a pipe, 7.Atam no nai uma ga hashiru, 8.I'm disguised as an idiot, 9.Unbeaten brothers and sisters, 10.Dead man's fall, 11.The saline revival show, 12.Watashi wa ie ni kaeritai

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 22/06/2016

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Na cesti bola

NO RULES: Na cesti bola (2017)

| 25/04/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Brine Pool

MUDBATH: Brine Pool (2017)

| 24/04/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Bruxism

SAMCAT LOZANGES: Bruxism (2017)

| 23/04/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Batteri

NIHILING: Batteri (2017)

| 22/04/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Antimajka

FLUID UNDERGROUND: Antimajka (2017)

| 21/04/2017 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*