Kao jedan od najpoznatijih gitarista proslavljen prije svega u radu na 8 albuma s Ozzy Osbourneom koji je godinama tražio adekvatnu zamjenu za tragično poginulog Randy Rhoadsa, Zakk Wylde pravim imenom Jeffrey Phillip Wielandt (New Jersey, 14.I 1967.) paralelno vodi i vrlo uspješnu hard-rock/heavy skupinu Black Label Society, a kao otklon od sve te tvrde distorzirane rokačine na momente se upušta i u akustični rock. I to tek na vlastitom drugom solo albumu koji pod istim naslovom dolazi točno 20 godina nakon nezamijećenog debija objavljenog za Geffen Records prodanog u skromnih 2 i pol tisuće primjeraka. Zakk je kroz karijeru zahvaljujući radu s Ozzyijem često bio zvan kao gostujući gitarist i pjevač (primjerice kod All That Remains, Yngwie Malmsteena, Dereka Sheriniana, James Jaste, My Darkest Days, Black Veil Brides), glumio je i u nekoliko kraćih filmskih rola ("Rock Star" s Mark Wahlbergom 2001., TV serijama "Californication", "Aqua Teen Hunger Force", "The Magic Bullet"...), a objavio je i 3 zasebne knjige s cd-om koji služe kao priručnici u sviranju gitare.

Bio je svojevremeno radeći s Ozzyijem i vrlo plodan tekstopisac koji je sticajem okolnosti počeo pokazivati stanovite znakove preopterećenosti s bendom Black Label Society, osobito na posljednjem albumu "Catacombs Of The Black Vatican" (2014), no ipak se vraća u dobru kreativnu formu na ovome radu gdje se vraća u nježne, nostalgične i baladične pjesme s romantičnim raspoloženjem spremnim za duhovne obnove suočavanja sa životnim promijenama. Do sada se i nije moglo zamijetiti da kroz stihove prikazuje strahove ili emotivne terete na konto prilično raskalašenih i pijanih bendovskih pjesama, međutim sve ove nedavne smrti velikih rock heroja i njega su dobrano potresle premda još nije u fazi da razmišlja o povlačenju sa scene ili nekim drastičnijim potezima.

Album u tom pogledu nudi mnogo intimističkih razmišljanja o starosti, pa čak i samosažaljenju s akutno emotivnim uranjanjem na fraziranja Neil Younga. Stoga niti glazbeno ne bježi mnogo plutajući po terenu countryja, folka, americane i southern rocka u kome gotovo da se na prste mogu nabrojati sekvence gdje akustičnu gitaru amplificira ili tek povremeno odsvira poneki kraći solo na električnoj gitari. Sam melankoličan ugođaj ipak predugačkog albuma od 70 minuta na svu sreću nije obavijen monotonim ispadima ležernosti. Kod njega još uvijek postoji specifičan šarm komponiranja klasičnih balada varirajući od umjerenih do izrazito sporih tempova (zna ih se pronaći i na albumima BLS) fraktirajući očekivane bendovske rock sheme s dva-tri efektna gega: prije svega svojim prepoznatljivim hrapavim vokalom, melodijskim skladom i tim lirskim injekcijama kojima daje do znanja da mu je itekako stalo da publika koncentrirano prati rasplet dugotrajne fabule što kreće od nostalgije "Autumn changes" i "Tears of december" preko dramaturških 'podizačica' "Lay me down" i "Lost prayer", životnih izazova "Darkest hour" i "Yesterday's tears" do vrlo teških "Eyes of burden" i završne "The king" u kojima se s(p)retnom kompozitorskom prisebnošću klavijaturama uspije izvući iz opasne zamke apatičnosti ovakvog eklekticizma.

Solidno, pitko i iznenađujuće vrlo lijepo. Zakk solo je ipak nešto sasvim drugo od onog Zakka s električnom gitarom što se odrazilo i na tržišni, sasvim zadovoljavajući učinak (USA no.18, UK no.75).

Naslovi: 1.Autumn changes, 2.Tears of december, 3.Lay me down, 4.Lost prayer, 5.Darkest hour, 6.The levee, 7.Eyes of burden, 8.Forgotten memory, 9.Yesterday's tears, 10.Harbors of Pity, 11.Sorrowed regrets, 12.Useless apologies, 13.Sleeping dogs, 14.The king

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 05/06/2016