Malo mi je čudno da se ovaj bend nije pronašao na glasovitoj kompilaciji Marije Krsmanović "Pobuna" (Slušaj najglasnije/ Bushman Technology, 2012) s obzirom da su također iz Kruševca. Možda po njoj nisu bili dovoljno 'dobri', no meni su sasvim okey band u kome se može jako dobro uživati ako volite r'n'r, blues, garažu i malo hard-rock zvuka. Sve u svemu, negdje su na paraleli Majke-Kojoti-No Rules-Sheitans, čvrsto zagovaraju klasični rock/blues s jakim i pjevnim tekstovima o vlastitim preokupacijama na vječitoj razmeđi muškarca i žene.

Bend čine Nemanja Vidović Nemo (bubnjevi), Vladica Radojević Vlad (vokal, gitara) i Dušan Milutinović Duko (gitara), svi su prijatelji i ako ste primijetili, nemaju bas gitaru. Zato imaju vrlo prljavi zvuk koji će vas u prvom mahu dezorijentirati, no kasnije se naviknete na to. Po meni, to je prava alternativa, još novija od one koju zagovaraju alternativni bendovi kojima su The White Stripes i The Black Keys uzori. Dvije gitare u bendu su se jako dobro složile, fučkaš basove, oni su bitni za post-punk, brit-pop, groove, metal, no kada dvije kompaktne gitare 'pričaju', e to je sasvim druga priča. Vjerojatno znate onu legendarnu priču o Noel Reddingu, čuvenom basisti Jimi Hendrix Experience koji je želio biti gitarist, pa se često sukobljavao s kraljem Jimijem i svirao je umjesto basova - riffove. Ako ne znate, onda će te teško shvatiti izvrsnost ovog benda. Ali i bez toga znanja, ako si dozvolite užitak da uronute u odličnu glazbu ovih Kruševčana, pronaći će te jako mnogo 'novih' referenci kakve nikad u životu niste slušali s obzirom da na odnos Hendrixa i Reddinga mnogi danas gledaju kao na staru i zaboravljenu legendu.

Tako se ovi momci upravo i ponašaju, upravo poput Jimi Hendrix Experience benda, vole eksperimentirati, no daleko su od Jimyija i njegovih nenadmašnih gitarskih opisivanja pete-šeste-osamstote dimenzije. Gitare uistinu nisu loše, imaju psihodelični štimung, jako su melodične, zvuk je dovoljno prljav i garažni, te kad bi imali malčice bolju produkciju i bili neki bend iz USA, ovo bi odmah neka velika etiketa pokušala prodati kao novu veliku snagu r'n'r-a. Sjetite se da smo imali niz glupih svjetskih prodanih 'žvaka' poput The Strokes koji su na koncu pokazali da su samo pop-bend, no ovi Kruševčani imaju uistinu sjajnu poziciju ustoličiti se kao najbolji ex-Yu rock bend koji će r'n'r vratiti tamo gdje i treba - na velike pozornice. Ne znam koja im je želja, ali ovaj njihov debi album zvuči sjajno, onako kako ja osobno u svojoj vlastitoj glavi zamišljam i doživljavam r'n'r već više od 30 godina.

Uvodna "Memljivi blues", najdulja je pjesma (4.44) i po svojoj angažiranoj priči može podsjetiti na Požeški hard-rock Aldumaš, te također ima sjajan lirski i metaforički performans koji upućuje u ovu 'gomilu desperadosa i kasni noćni sat krčme' na granici jave i sna na magistrali sa željom da zaurlaš dok su sve 'devojke tvoje bivše'. Nije to pjesma o birtiji i 'nemogućoj ljubavi', već o ovoj prokletoj sredini Balkana. Gdje god da dođeš sretne te ta otužna slika koja se nastavlja sa ovisničkom "Niz prljave vode" o šmrkanju (koke vjerojatno, a tko još uopće ima love za to?), jako dobrom, emotivno i erotski nabijenom "U potrazi za Nenom" u mid-tempu sa nezaboravnim refrenom 'možda on te uzima s boka ili odostraga, ali ja bolje znam - pucao sam unutra'. U pjesmi se pojavljuje i usna harmonika, nije teško pretpostaviti da nije samo 'pjesma' u pitanju, nego i, jako lijepi i senzualni oralni seks. Jako fina pjesma koja govori o seksualnom užitku na negativan način. Jest, pjesma je revoltirana, rockerski moćan komad pun ljubomore i meni je jedan od vrhunaca albuma. Bend se odlično izrazio, čak niti ne sluteći da je taj njihov blues/rock jako blizak nekim pjesmama Dinosaur Jr. I htio bih ovdje još jednu stvar naglasiti - kad će domaće rock cure početi vrištati slične prostote?

I dalje u nastavku albuma ima uistinu sjajnih pjesama. "Evo me opet" dođe kao sofisticirana aluzija, mada sumnjam da je bend išao na to da napravi revoltiranu pjesmu, ali tko zna... Pazi tekst:

'Evo te ovde posle toliko godina

Sa torbom punom strasti i očaja...

Magla kao kaplja, nevolja odnela...

U hotelu uzdaha uzimam sobu,

najbolju iz sećanja

...ovdje smo nekad mi bili mi

ovde smo jednom živeli san

ovde si jednom dala mi sve

ovde sam zauvek ostao sam'.

Mislim da su ovi momci iz Kruševca jako talentirani poete koji čak niti možda ne shvaćaju kako su dobre pjesme napravili. Jedino ih zanima erotika, rokačina i neka 'dop' spika, a mogli bi napraviti jako mnogo i duboko, čak im se mnoge pjesme svode na onu spiku Milana Mladenovića koji se borio protiv loše emocije jer je i sam bio sklon negativnostima. Slušamo r'n'r, danas smo podloženi daleko brutalnijim stvarima od romantike komunizma i živimo u svijetu gdje glas mozga nema puno utjecaja. Tako momci, možda nesvijesno u još jednoj odličnoj pjesmi "Niko neće saznati" navode 'koliko smo duša ukrali i gde smo pobede propili, ja i ti'. Jest, odnosi se na njihovo individualno druženje, ali je, ruku na srce, fenomenalno rečeno, bolje od The White Stripes, The Black Keys, The Kills i svih sličnih bendova. Ako ste čuli novi album nekad 'važnih' revalorizatora rocka Black Rebel Motorcycle Cluba (namjerno ih ne želim recenzirati), onda vam je jasno. Ovi Kruševčani su prljavi u zvuku, imaju odlične tekstove, meni odličnu muziku i na koncu dvije fantastične stvari "Rezervat" ('tinja asfalt, stežu soliteri, mućno ćute promićene zveri... nad nebom lešinari kruže... u duši rezervat, kažem da još nije gotovo/ razlog za sreću tražićemo ponovo... dok ustajemo iz ovog groba od grada') i završni gotovo hardcore/blues i "Kakav poljubac" koja baš nema mnogo veze s nekom 'dobrom' emocijom. Pjesma govori o auto-stoperki Ciganki, totalno je nedovršena, a sasvim sigurno i namjerno. Ciganke ne slušaju r'n'r, ne znaju šta je to i ne daju žabu zabadava. Nisam ulazio u tu dublju spiku s Ciganima, osim davno kad su mi nudili jednu svoju ženu... Sve je to isto stanje gdje god da se okreneš na ovome Balkanu, a i na ovome svijetu. Svugdje su isti problemi, ista muzika i isti revoltirani rock bendovi. Kad su se The Black Keys pojavili nitko nije ništa osobito pisao o njima, a dogurali su do velikih, svjetski priznatih nagrada.

Uopće ne sumnjam da ovaj album neće biti u kategoriji najboljih albuma 2013. godine, barem što se tiče mojeg osobnog stava. Sviđa mi se. Prljav je, dovoljno arogantan i rockerski poetičan. Koliko sam stariji, toliko sam i jednostavniji kritik, te naposljetku čujem i vidim sjajne stvari koje radi ovaj bend.

To je odličan album kojeg bi pokojni Glavan i Vrdoljak odmah 'srezali' u kritici, a neki aktivni bi našli svoje razloge - loša snimka. Ma dajte, braćo po r'n'r-u, ništa nije loše, ako je uopće snimljeno i ima taj duh, a ovi momci iz Kruševca imaju upravo to. Prljavo, neobuzdano i sirovo. Po meni ovo je jako, jako dobro. Preslušati jedno 8 hiljada puta i onda dati svoje mišljenje. Vjerujem da ovaj bend može dati i još neke dobre pjesme, ali isto tako mislim da su ovdje prisutne sve one najbolje. Ko' Majke kad su objavile svoju prvu legendarnu kazetu 1987. I to je bilo odlično, najbolje u karijeri Majki, samo tada to nitko nije primijetio. Tako otprilike, a puno drugačije.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 23/06/2013