Već sam skoro pomislio kako se baš i ne sjećam da sam imao prilike naletjeti na ovaj bend sa sjevera Francuske iz Lillea koji kombiniraju prilično brutalan sludge s 'core' elementima, a kad tamo, vidi vraga, 2012. realizirali su prvi album "Love Sex Machine", a ja pisao recenziju. Tja, sad uočavam zašto ga se ne sjećam. Bend je mučno perverzan u sadističkim lirskim ispadima pakleno grlenog vokaliste, a glazba im je na debiju bila prilično prosječna i uobičajena za ovakvu kombinaciju žanrova u koju su bili uključeni doom, down-tempo, industrial, pa i shoegaze. Nekako su spram ostatka francuskog tvrdog undergrounda bili u očitim klišejima posuđenica i ljepljenja stilizacija, a dodatnu averziju izazivali su upravo ti opaki tekstovi naslađivanja opscenim i seksualnim nastranostima o nekrofiliji djevica, vojaerizmu, mokrenju i STFU.

Na ovome drugom albumu stvari nisu nimalo otišle u nekom drugačijem smjeru. I dalje su to psihički bolesne teme s raznim gadarijama, razdraženim niskim strastima i seksualnim disfunkcionalnostima u kojima i nema, barem nekog zdravog humora. Sve je kod njih u tom aspektu nastrano i zrelo za ozbiljan psihijatrijski tretman, a kako sam naslov albuma govori, mnogo toga je izazvano bijesom 'mlohave ćune', dakako iz rakursa poremećene priče pune užasa i frustracija što dovode do naslađivanja u paranoičnom eskapizmu.

Glazba je također ostala u vrlo sličnim domenima debija s tromim tempovima bez ikakvih bržih 'core' izleta, gitarama što udaraju po utrobi, dahtajućim riffovima, apokaliptično mračnom atmosferom i tim pakleno vrištajućim vokalom. Od uvodne pjesme "Asexual anger", preko "Drone syndrome", "Black mountain" i čudno nazvane "Aujeszky", tortura pohotnih, neuroznih, asocijalnih i krajne perverznih gadarija ne jenjava sve do posljednje i najdulje "Silent duck" koja svojim nazivom govori dovoljno o kakvim raspoloženjima se zbori na ovih nešto više od 40 minuta.

Nikako album nije neko zbrljano ili loše urađeno djelo. Bend ga je osobno producirao u svojim gabaritima i željama bez ikakve drugačije uočljive konotacije da se tematski odmakne od nastranosti najbolesnijeg horrora na takvom nivou. U filmskom pogledu, to su uvijek zanimljivi i napeti radovi ako imaju koncentriranu i osmišljenu fabulu, a Love Sex Machine ovdje itekako komuniciraju s potencijalnom audijencijom niti malo se ne suspregajući da izbace uzbudljivu i krajne bizarnu predstavu u kojoj niti pojmovnik black metala nije previše udaljen.

Naslovi: 1.Asexual anger, 2.Drone syndrome, 3.Black mountain, 4.Aujeszky, 5.Devolution, 6.Atrocity, 7.Infernal spiral, 8.Silent duck

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 07/02/2016