Piše: vrijedilo je čekati. Pa, ajde, zavisi kako se gleda. Nakon demo snimaka i promjene bubnjara i sazrijevanja i štatijaznam svega, eo momaka, spremnih da se pokažu punom svjetlu. Imaju album, i kao CD, i kao LP. Osječki trio, koji je izgleda jedini preostali domaći "old school noise" band, i koji se, eto, zabavlja s prebrojavanjem spominjanja Shellac u napisima. I, jebiga, to je s razlogom: ima tu sasvim dovoljno Shellaca da se upusti u suho teoretiziranje i, Slinta i sličnih, ali dobro, ajde već jednom da napišem: COG su snimili okej album.

Tih 30 minuta, 9 pjesama, uspjeli su uhvatiti sve bitne elemente koje su uvježbavali sve ove godine i koji su u Cosmo studiju, čini mi se, dobili smisao. Bubanj zvuči dovoljno čvrsto, gitara je dovoljno intenzivna, bas isto živcira kad zatreba, pjevanje je dobro i omot je super. I šta bi više? Malo je bandova uspjelo uhvatiti i ovjekovječiti energiju trenutka, i ja jedva čekam neki njihov koncert, da me udare u stomak, sad ovako uvježbani&nabrijani. I da, ništa ja o pjesmama. Počinje odlično, Boom Bar je najbolji mogući izbor za početak, nešto-kao-hit, taman da naznači ono što vas čeka. I odlični istrzani noise ritam, koji traje par pjesama (odlična gitarska fora na Daryll), pa se malo slegne, Up anchors, down sails, pa opet za kraj čvrsto, popunjeno vješto odsviranim žanrovskim smicalicama.

30 dinamičnih minuta prođe dovoljno intenzivno da vas zabave i da investirate u kupovinu ovog albuma, na koji Mario, Antun&Bojan moraju biti zadovoljni. Šteta samo da se nisu malo ranije posložile kockice, iako ja ne bih volio da se vremenom razviju u neku post-rock priču, meni je njihova žestina i buka baš draga. I baš me zanima koliko ću čekati na odgovor.

tonisaric // 02/11/2006