Tri godine nakon posljednjeg izdanja La Voz De los Malditos ilitiga Glas Prokletih (koji je ustvari bio kolekcija obrada većinom manje poznatih bendova sa španjolskog govornog područja), ovi su se ljuti Madriđani napokon uzdignuli novim punim albumom prigodnog naslova Resurgir ("Uzdizanje"). Za one koje ne znaju, riječ je o španjolskom "brutal Oi!" bendu Non Servium iz madridskoga kvarta Mostoles koji se od ostalih bendova iz žanra izdvaja dvjema bitnim stvarima: neupitnim muzičkim talentom i izrazito nepopustljivim antifašističkim stavom. Koketiranje s metalom kod njih je uvelike prisutno, što ih u muzičkom smislu približava bendovima kao što su Ultimo Asalto, KrawallBrüder ili Böhse Onkelz. No, za razliku od nabrojanih i mase sličnih, koji su, gledano s ideološkog kuta, smješteni u rasponu od, u najboljem slučaju, kalkulantstva i/ili ignorantstva pa sve do otvorenog desničarenja, Non Servium po tom pitanju ne radi apsolutno nikakve kompromise. Osim prema krajnjoj desnici, također su vrlo oštro nastrojeni i protiv Crkve, pa se na njihovim albumima i ikonografiji nađe pokoji preokrenuti križ ili kakav sličan zgodan simbolčić. O njihovoj popularnosti u Španjolskoj, ali i određenom dijelu ostatka Europe najbolje govore live nastupi na kojima se mogu vidjeti prepune dvorane koje odjekuju zajedničkim pjevanjem i iz kojih adrenalin naprosto pršti. Da pjevaju na engleskom bili bi nesumnjivo još poznatiji i to sasvim zasluženo.

Eto, nakon kratkog upoznavanja s bendom, bacimo se sada na ovaj konkretan album. Neću analizirati tekstove jer ne znam španjolski, pa ću se fokusirati manje-više samo na muziku. Prije nego sam ga preslušao, imao sam vrlo visoka očekivanja. Istina, poučen iskustvom iz svojih prijašnjih susreta s njihovim materijalom bilo mi je jasno da će mi trebati neko vrijeme da mi baš sjedne jer mi iz nekog razloga sve njihove pjesme kad ih prvi put čujem zvuče dosta slično, ali nakon nekoliko preslušavanja taj prvi dojam brzo izblijedi i prepušta mjesto čistom auditivnom užitku.



Prva pjesma Apestan ("Smrad") otvara se s zaštitnim znakovima Non Serviuma: isječak iz filma, chuga-chuga gitarom i, ubrzo potom, grleni back vokali. Ništa neviđeno, ali opet itekako efektno. Gradnja napetosti prije gitarske solo-dionice (još jedna osobitost benda) i naprasit kraj. Pjesma koja se ne odmiče od njihovog tipičnog stila, što je u ovom slučaju samo dobra stvar.
Odmah potom, slijedi Desperté ("Budim se") sa sporijim i "nježnijim" početkom, debelim basom i savršeno tempiranim gitarama koje postupno dodaju na agresivnosti, sve to praćeno singalonganjem i uzvikom "¡Hijos de puta!" Sve do sredine pjesme, kada strukturu naglo reže kratka gitarska dionica, melodična a opet savršeno uklopljena u cijeli agresivan kontekst. Počinje jednostavno da bi kasnije prešla u divljačko izvijanje (barem prema punk mjerilima) koje, ipak, nikad ne prelazi u preseravanje.

Mi Pacto ("Moj pakt") po naslovu vuče na osobnu tematiku, a obilježava ju atmosferičan i mračan instrumentalni uvod za kojeg bih volio da traje godinama. Sad je već jasno da će album biti pun pogodak. Kako pjesma napreduje, tempo se ubrzava i taj fini ritam traje do kraja kada se odnekud odjednom pojavljuje dječji glasić na kraju i odmah počinje sljedeća stvar...

Madrid! Pjesma o gradu i njegovoj krvavoj povijesti. Epski uvod praćen ratničkim bubnjevima, kratka pauza i onda standardno punk rifovlje s melodičnijim pjevanjem i, naravno, singalongom na refrenu. Najhimničnija stvar na albumu i, po mom skromnom mišljenju, njegov vrhunac. Možda baš zato što po melodičnosti odudara od ostatka, pa je nekako najpamtljivija. Madrid je oda republikanskim borcima iz Španjolskog građanskog rata, ali i svima onima koji se danas na ovaj ili onaj način bore protiv novih oblika raznih fašizama, podcrtavajući poruku jednostavnim i emotivnim sloganom: "¡Madrid será, la tumba del fascismo!" ("Madrid će biti grobnica fašizma"). Moćna stvar kakvu samo Non Servium može izroditi.

Nakon nje slijedi naslovna Resurgir. Ona sporim uvodom s naglašenim pjevanjem glavnog vokala da bi se kasnije iz masovnog vikanja cijelog benda pretvorila u neumoran tupa-tupa ritam. Ti prijelazi između različitih tempa i brzina u kojima gitara teškim štopanjem igra ulogu bubnjeva, još su jedna od karakteristika njihovog opusa, i razlog zbog kojeg zaslužuju još veći interes.
Apártate ("Odstupi") se ne razlikuje previše od prethodnice, osim po malo bržem ritmu, sve negdje do druge i pol minute kad nakon solaže slijedi još jedan epski bridge koji me iz nekog razloga pomalo podsjeća na Tragedy. Dodatan začin ovoj delikatesi.

Metaliziranja ima tek toliko da njihov "epic Oi!", kako ga volim zvati, ne bi bio suviše jednostavan i sirov. Međutim, u "La Era del Terror" ("Doba terora") gitarska solo dionica zvuči kao da je ispala iz notesa Iron Maidena. Inače je riječ o standardnoj Non Servium pjesmi o suvremenom životu u Španjolskoj (ali i cijeloj Europi) koji postaje nerazlučiv od distopijskih vizija.

Los Demonios de la Noche ("Demoni noći") nakon duljeg uvoda nastavlja već uhodanom stazom, baš kao i sljedeća Buitres ("Lešinari"). Uvod u potonju savršeno bi odgovarao kao soundtrack za nekakav urban fantasy filmu o, recimo, Conanu skinheadu ili, na primjer, postapokaliptičnu verziju Game of Thronesa gdje se pankeri kolju s neonacistima, crusterske amazonske kraljice spletkare s NGO aristokracijom, a umjesto zmajeva svi iščekuju dolazak uskrsnulog Lemmya Kilmistera u formi kiborga.

Sam početak uvoda u Mi Prisión ("Moj zatvor") nepogrešivo podsjeća na Mikrofonijinu Laž (OK, ima čitava hrpa pjesama s tim rifom, ovo mi je bila prva asocijacija), ali ubrzo kreće u neki drugi smjer. Nakon konzultacija sa svojim dragim prijateljem Google Prevoditeljem, korisnim koliko i nespretnim, shvatio sam da je to osobna pjesma o drogi ili ovisnosti općenito, što možda objašnjava činjenicu da izdaju albume tek svake 3-4 godine. Nek, neka, vrijedi čekati toliko. Najdulja je na cijelom albumu, traje preko 5 minuta i, bez problema bi mogla biti završna numera na albumu.

Ipak, tu ulogu ima Rock'n'rolla, pjesma nesumnjivo inspirirana istoimenim filmom Guya Ritchieja iz 2008. Ne iskače previše od ostatka opusa, ali ni ne treba. Ne mijenjaj kokoš koja zlatna jaja nese.
Sve u svemu, po mom mišljenju riječ je o albumu boljem od prethodnog "El rodillo del kaos" iz 2011. no ne i od "El Imperio del Mal" iz 2008. Ipak, ovaj je album došao opasno blizu. Jednako je kvalitetan ali nema toliko baš onako pamtljivih i zaraznih hitova. Može biti da se bend "uozbiljio" i ne cilja toliko na himnične uspješnice, nego žele pokazati dozu progresivnosti. Eventualni minusi: osobnog sam dojma da druga polovica albuma, doduše uz povremene bljeskove genijalnosti, nije na razini prve. Također, možda se mogla skratiti koja minuta. No, najveću zamjerku imam na naslovnicu. Motiv vatre i benda koji izlazi iz nje toliko je već prožvakan da se njegov izbor ne može opisati drugačije nego lijenost.

Korisna informacija za kraj: 28. 2. 2016. hiperkativni Torpedo Syndicate Non Serviumovce dovodi u zagrebački Attack! Ako volite znoj, pivo, singalong i dobar antifa oi! prilika je to koja se definitivno ne propušta.

Naslovi: 1. Apestan, 2. Desperté, 3. Mi pacto, 4. Madrid, 5. Resurgir, 6. Apestan, 7. La era del terror, 8. Los demonios de la noche, 9. Buitres, 10. Mi prisión, 11. Rock'n'rolla

ocjena albuma [1-10]: 8

joks // 13/01/2016