Pariški sludge/doom kvartet ponikao 2005. na pepelu Es La Guerilla odakle su pristigli gitarist Julien Chanut i bubnjar Mehdi Birouk Thepegnier u javnosti se pojavio godinu kasnije split izdanjem s bendom Eibon, te prvim albumom "(A Lament For...) The Addicts" objavljenim za francusku etiketu Bones Brigade Records. Odmah su se prepoznale tematske smjernice koje su govorile o ovisnosti, ljudskoj bjedi i očaju da bi se kasnije još uronilo u mračnije i morbidnije fabule kad se bendu pridružuju basist Clément Hanvic iz L'Espirit Du Clan i specifični vokalist Cédric Toufouti iz Inhatred zamjenivši Keo Nacphouminha, a rezultat tog značajnog koraka bio je drugi album "Leaving Paris" (2009). Potom objavjulju drugi split EP s Drawers iz Toulousea ("I Am The Problem"), te treći album "Hope/ Dope/ Rope" (2012) na kome su zacementirali prepoznatljiv stil s tromim tempovima, atmosferičnošću i dubokim bezdanom između svjetla i vrlo mnogo okaljane melankolije. Tokom svih tih godina nastupali su na Hellfestu, po Beneluxu, Švicarskoj, Njemačkoj, Rusiji i Islandu svirajući s doom, rock i metal imenima poput Eyehategod, High On Fire, Crowbar, Corrections House, The Devil's Blood, The Sword, Redemption 13... ostavljajući visoke dojmove debelokožnih tromih ritmova i Iommy-evskih riffova skrenuvši pozornost kritike i publike.

Četvrti album već samim svojim naslovom 'ne očekuj da bude pozitivno' još dublje je uronio u depresiju životnih i emotivnih vrtloga posežući za relevantnim pokušajima izlaska iz nagomilanog ambisa raznih patnji i intimnih kompromisa često metaforički prizvanih spasenjem i širokogrudnim ambicijama iza kojih stoje priče otresenja od ovisništva, loših navika, ružnih uspomena i poremećenih unutarnjih karmi koje se stalno bore u nadjačavanju s razumskom logikom. Tmurno, hladno, očajno, samotno i depresivno beznađe o kome govore idealno je pretvoreno u sijaset glazbenih hard/metal referenci gdje se osim bendovog konstantnog sludge/doom izraza zna pojaviti stoner, gothic, pa čak i shoegaze, kao i odjeci nekog trećeg-četvrtog koljena The Cure, primjerice u pjesmama "Requiem" i "Save yourself" ili recimo u baladi "Your stone" koja opet zrači sanjivom hard-rock atmosferom. Pjesme su im oblikovane kroz trome melodije i vrlo jednostavne aranžmane lijeno razvijajući standardne rock konfiguracije razvučene i do 6-7 minuta koje opet po sauzvučju i pristupu umnogome podsjete na neka ranija vremena stoner i grunge bendova, prije svega Alice In Chains. Ali najupečatljiviji dio benda je senzualni 'clean' vokal gitarista Cédrica koji se vraški dobro uklapa u cijelu priču tuge, bijede i očaja još više potenciravši depresivno mučnu liriku života u potpunoj agoniji.

Na ovakvom albumu nema se što očekivati od headbanginga i galopa ritmova premda je cijela zvučna skulptura proizašla iz ostavština masivnih tonaliteta. Sludge i doom kao glavni faktor ovdje se u potpunosti preklapaju sa stonerom i navedenim transžanrovskim stranputicama, te jest činjenica da se ovaj uistinu morbidno nazvan bend (stolica za vješanje) poslužio mnogim klišejima zvuka i stila ne donoseći ništa specijalno novo u cijelom izrazu, ali opet s druge strane, priuštio je emocionalno nabijenu pjesmaricu s intimistički iskrenim aspektom kojim se otvaraju njihova srca, duše i općeniti životni svjetonazor što nimalo nije optimističan. Da, ovdje nema ništa što bi bilo pozitivno...

Naslovi: 1.Dripping low, 2.Cut up kids, 3.Requiem, 4.Your stone, 5.Save yourself, 6.Les enfants des monstres pleurent leur désepoir, 7.Flashback, 8.No one says goodbye like me, 9.Dope sick love, 10.Rouge pour le sang, bleu pour la grace

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/01/2016