Farewell je oneman bend Jean-Baptiste Calluauda, francuskog kantautora i multiinstrumentaliste iz Bordeauxa što sam svira gotovo svaki instrument kojeg se primi. Konkretno, na ovome albumu svira gitaru, bas, klavijature, pozabavio se nekim programima i samplovima, pjeva, a najviše od svega voli piano koji mu je bazični instrument za stvaranje kompozicija. Imao je i cijeli niz gostiju, ali samo na bubnjevima, ženskim vokalima i gudače, dok je pomoć za zvučnu asistenciju dobio direktno od izdavača, također francuskog Hesat Recordings. Obično kad se spomene kantautorsko djelo prva asocijacija je neki poludosadnjaković s akustičnom gitarom što besomučno repetira par legato akorda, no u slučaju Farewell situacija je posve drugačija. Njegova glazba je prilično kompleksna unatoč vrlo kratkim, naizgled 'pop' obrascima do maksimalno 4 i pol minute duljine. Zna se razviti u neočekivanim orkestracijama do razmjera mini opere zahvaljujući ženskim mezzosopran vokalima Yuliye Brown i Vanesse Lauriole ili zarašpati gitarske hard riffove što dovoljno govori da je široki spoj rocka, popa, progressiva, folka i neo-classical scene. Tematski se konceptualno naslanja na gorku ljubav, gotovo osvetnički prožimajući vlastiti 'živi užas' paranoje i razočaranja koje naizgled počinje vrlo sentimentalno i romantično s raskošnom klavirskom "Hail" i rasplesanom "Dancers" koja može zavarati da su korišteni samplovi i elektronski programi nalik na radove Thom Yorka i Radiohead. Ipak, od velikana brit-popa JB Calluaud se znatno razlikuje po hrapavom vokalu bliskom Elvisu Costellu, a po samoj glazbi daleko mračnijim i komornijim ugođajem što iz pjesme u pjesmu zalazi u sve teže i zahtjevnije teritorije s gudačkim staccatima i različitim intervencijama pokazujući mnogo više odlika Bowieja i Pink Floyd. Svaka od 10 pjesama vrvi s bogatim aranžmanima i neizostavnim gudačko-klavirskim zahvatima poput spomenutog formata suvremene mini rock opere dosežući kulminaciju u mračnoj i neoptimističnoj "Lovers must die" finiširajući epilogom u završnoj "Living ends" čija je zamamna završnica dovedena skoro do relevantnih black-metal gabarita.



Stil mu je vrlo širok i unakrsno prepleten različitim postavkama, a osobito su mu uspjeli aranžmani za gudače u kojima pokazuje iznimno rijetku izvrsnost u okvirima pop-rock scene. Po svemu prikazanome ima svoj specifičan izraz, trudi se biti vrlo originalan i po ničemu ne ostavlja utisak nekakvog prisiljeno priučenog sam-svoj-majstor autorčića koji se silom prilika uhvatio komponiranja glazbe.

Naslovi: 1.Hail, 2.Dancers, 3.Epitath, 4.Thirteen, 5.Sicarius, 6.Soleil rouge, 7.The killing hours, 8.Holding hearts, 9.Lovers must die, 10.Living ends

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/12/2015