Kantautorska akustična scena umije s vremena na vrijeme ozariti neočekivanim iznenađenjima. Mimo onih principa da autor uzme akustaru tamburu i piči jednostavna legata ili u iznimno hrabrom slučaju Grahe da stiska distorziju kao da je iza njega cijeli bend, ovaj sarajevski momak je učinio veliku iznimku. Njegovo osnovno oružje su fino ispletena staccata na akustičnoj gitari pojačana rock riffovima i cijelim serijalom nadosnimljenog instrumentarija gdje od klasične rock postave jedino manjkaju bubnjevi, ali i njih umije u nekoliko navrata vješto nadomjestiti snažno odriješitim efektima što zvuče poput 2-3 šargije kombinirajući vrlo rijetko i poneki komad bubnjarskog seta ili udaraljki primjerice u sentimentalno erotski nabijenoj "Izgorimo za(jedno)". Također mu solidno ide i svirka po klavijaturama, harmonije, raznoliki izmjenjivi akustični basovi i vokaliziranje u dvije oktave, a zna i zafučkati (odlična stvar "Smiraj ljudi"). S obzirom da na omotu albuma nema ama baš nikakvih podataka, pretpostavka je da je jedini instrumentalist, odnosno kompletan autor, a kad sam škicnuo na njegovu web stranicu nemalo sam se iznenadio - pa čovjek je kompletan umjetnik. Radi slike u različitim tehnikama, kipar je koji voli aktove, radi i neobične nadrealistične fotografije, a u svemu tome se proteže uglavnom čovjek kao senzualno erotsko biće pri čemu prioritet dobiva ljepši spol. Čini se da je ovaj dvostruki album s uobičajenom klasičnom minutažom, ajde recimo 2 x 40 minuta njegov glazbeni prikaz likovnog stvarateljstva kao da je tražio adekvatnu zvučnu kulisu za vlastitu izložbu.

Možda nije htio gnjaviti s nekim artističkim egzibicijama kakve bi se očekivale, on je svoju glazbu uklopio u jednostavne pop obrasce strofa-refren s uistinu bogatom melodičnom zvučnom pozadinom u kojoj od 20 pjesama barem njih polovica ima potencijalne šanse za radiofoničan hit. Benigno je sada secirati pjesmu po pjesmu, no neke specifične primjere valja navesti. Uvodna "Put uzalud", te "Led" i završna "Vremenu" mnogo bi dobro sjele u suvremeni hardcore/metalcore s nazorima progressiva (a i vrlo kratka "Tvoje Pi" od nepune minute), "Opran" u funk/hip-hop, turobno mračna "Put" opet ima elemente neo-folka s vrlo lijepim tremolima ('ovdje je sve tako prazno i savršeno'), "Sloboda" i "Ko zna" su nošene indie-rock/popom Coldplay (ova potonja bi mogla prouzročiti znatan komercijalni učinak), naplavljena "Mašta" himničnim flower-power bluesom začinjenim slide efektima ('moj svijet zove se zrak/ u njemu ima stvorenje, zovu ga mrak/ ako mu se ne suprotstaviš i dobro ne postaviš, ode ti duša mrak da sluša'), a atmosferični hit "Plastični svijet" shoegaze psihodelijom debija The Stone Roses. Jedina klasična akustična manje-više legato stvar je prebanalna "Kurva", no kako to već ide, ovakva pjesma bi se otprve mogla svidjeti širokom auditoriju zbog najjednostavnije poante. Posebna je "Tren" koja evocira na neke legendarne The Smiths hitove, stihovi su pravi Morrisseyovski, samo je nezgrapno aranžirana s nepotrebnim breakovima. Trebao je Zlatan tu pjesmu napraviti u pop formatu Moza i razlomljenih akorda Johnny Marra kad je njihovo srce kucalo isti svjetonazor da 'u proljeće sve počinje i poljeće, a zima je kad sve umire'. There is a light that never goes out...

Zlatan je najbolji u onim trenucima kada kritički razmatra socio-politički i društveni problem ove naše regionalne vukojebine razbacujući se osobnim frustracijama na račun turobne neusklađenosti i opće nepravde: 'koliko još vremena/ koliko da me uništava/ ovo stanje ničega/ ovo sranje ničega?' ("Stanje ničega"), 'ko smo mi da nismo isti/ i ko je to sve zavadio?' (rokačina "Krug"), 'ljudi baš ste čudni, vaša sreća je apstrakcija/ ljudi baš ste ludi, prva pomoć je konekcija' ("Smiraj ljudi").

Nabacao je on ovdje u 83 minute svega i svačega gdje nije bitna prosječna kućna lo-fi produkcija, dakako mnogo bolja od onih 'at first take' radova 'stisni rec., pa što bude - bude'. Iliti odmah snimaj. Pjesama za debi album ima previše i sve se kreću u manje-više predvidljivim glazbenim relacijama, ali neke su vraški dobre po instrumentalističkoj izvedbi i strasnoj vokalnoj interpretaciji koja katkad doseže prijatan rockerski elan, no još nedovoljno izbrušen da bi bio karizmatično poseban. Zlatan si je ovime albumom otvorio veliko poglavlje u kome mora još mnogo toga raditi na usavršavanju vokalnog, glazbenog, a i lirskog zanata. Svirka mu ide uglavnom tip-top šablonski, da ne kažem po sarajevskoj rock-školi, doduše miljama daleko od Indexa ili SCH, mnogo više bi ga se moglo pronaći u identitetu komercijalnijeg šrota Bijelog Dugmeta nakon odlaska Bebeka i Crvenoj Jabuci, nego li u undergroundu s kojime baš i nema mnogo dodirnih točaka. On se trudi u svakoj pjesmi podariti neku ljepotu, neki izlaz ohrabrenja i za sebe i auditorij, umije puno griješiti u samim vokalizacijama ko' Marijan Ban iz Daleke Obale projicirajući slojevito poetične i vrlo ozbiljne tekstove s jasnim porukama koje se izgube zbog felera kućne snimke. Nije Bob Dylan ili Morrisssey, ali niti mlađahni Billy Bragg iz 80-ih, no ima mnogo od njih. Još uvijek nema izgrađenu sliku borca protiv nepravde u svim pogledima, od Grahe je udaljen najmanje 2 decenije, stav mu je neizgrađen i reflektira onu generaciju osvještenih koji su u život kročili u najgore moguće vrijeme ratnih 90-ih kada je samo stara garda sa svih zaraćenih strana znala svojeg protivnika. Zlatan dođe kao tipični predstavnik novih naraštaja koji ne poznaju svoje protivnike, ali osjećaju njegovu dominaciju koju ne umiju najslikovitije prikazati.

Prilično mu je zbrčkan album s pjesmama punih dobro složenih, a i mnogih nepotrebnih sličica. Sve je ovo moglo stati u jedan mnogo bolji obični album od sat vremena. U vrh glave.

Naslovi CD1: 1.Put uzalud, 2.Od astronauta do smećara, 3.Led, 4.Praznina, 5.Sloboda, 6.Mašta, 7.Plastični cvijet, 8.Kurva, 9.Stanje ničega, 10.Vodi me

CD2: 1.Volim grožđe, 2.Opran, 3.Ko zna, 4.Tvoje Pi, 5.Krug, 6.Smiraj ljudi, 7.Tren, 8.Sreća u nesreći, 9.Izgorimo za(jedno), 10.Vremenu

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 19/11/2015