Volite li kad je bend stilski neodređen? Ja to u principu veoma cijenim kao i poneku komičnu pričicu poput njihovog promotera koji kaže da bend zvuči kao da je do sada prodao više od 25 miliona albuma u USA i više od 50 miliona u čitavom svijetu. To bi bilo otprilike blisko rejtingu David Bowiea, Nirvane i R.E.M., oni su odokativno rečeno prodali toliko albuma. Nirvana? O daaaaaaa...

Ali, mora se priznati da ima nešto od te činjenice: bend uistinu zvuči svjetski popularan mada je mene naziv asocirao na neki synth-pop, pop-rock ili brit-pop bend. Još kad se pogleda omot cd-a s upakiranom vrećom, prvo se pomisli da je neka prtljaga s pokretne trake aerodroma. Ma vraga, pogledaj malo bolje, to je vreća s lešom, ima rukohvate i trebaju je nositi 8 ljudi. Ne, ovo nije zajebancija makar prava zajebancija tek slijedi. Idemo po redu. Bend je osnovao pjevač i gitarist Joshua Lozano (radio s Inswarm i Jarboe), te basist Oscar Rodriguez (No Way, Nakatomi Plaza) u Brooklynu, NY 1987. Dugo su tražili pravog bubnjara sve dok im se 1990. nije priključio Carl Eklof (Inswarm, Lidia Stone, Victory At Sea). Podaci govore da je to bilo nakon što se raspao čuven detroitski hardcore bend Shout. Čuli ste za njega? Niste. Nisam ni ja. Prvi album "Clorox" objavili su 1989. za Under Pop, bili su glasni, urlikajući i dinamični pumpajući 'catchy' arije, a drugi album još neobičnijeg naziva "Fuhgeddaboudit" (1991) rezultirao je s hit-singlom "Smells like old spice". Isusek. Ha-ha-ha! U kuloarima New Yorka frontmen Lozano je počeo djelovati kao 'govornik generacije' podsjećajući na 'generaciju X'. Valjda ne i Billy-de-bili-Idola. Zanimljivo, treći album in se zvao "In Uterus", objavljen je 1993., bio je potpuno abrazivan i nije imao mainstream zvuk. Lozano je umro 1994., vjerojatno negdje početkom travnja (aprila), možda je napravio samoubojstvo jer nije mogao živjeti s ogromnom slavom, a njegove posthumne snimke su realizirali Oscar Albis Rodriguez (No Way, Nakatomi Plaza), Carl Eklof i Lozanova udovica Catherine Lust. Eklof se kao bubnjar kasnije proslavio u bendu Food Fighters, a Rodriguez u političkoj karijeri zapamćenoj s katastrofalnim razvodom braka.

Joj, netko bi ovo sve i povjerovao. Onaj koji miriši na old spice i teen spirit. Ruku na srce, "Smells like teen spirit" je generacijska himna, hit 20. stoljeća s riffovima i atmosferom koja je baš tada, 1991. i trebala. Ovi momci se ustvari samo jako dobro šegače, pa to ste i skontali. Prava priča je drugačija, oni se samo satirom i ironijom odnose ka statusu rock zvijezda. Eto, Nirvana im je poslužila kao ubjedljiva inspiracija jer upravo tako i zvuče u kombinaciji klasičnog grungea s alternativnim metalom i noiseom. Produkciju im je radio Andrew Schneider (radio s Unsane i Keelhaul), a mastering, pogađate, Carl Saff, pa je prema tome zvuk nabijen distorziranim gitarama, riffovima, promjenjivim tempovima i urlikajućim Lozanovim vokalima koji uz Cobaina podražava i noiserske krikove. Uostalom Cobain je bio raznolik po vokalnoj tehnici, a Nirvana slobodna po žanrovskim konstrukcijama koje dosljedno nastavljaju ovi humoristi premda se ne bi po opasnim i nabrušenim stilizacijama to baš i moglo zaključiti bez predznanja o njima.

Velika većina materijala je na neki način reminiscencija "In Utero" zvuka, mekše i laganije pjesme su samo turobno mračna "Summer line", klavirska "Klosstrophobia", čudno nazvana ""Fashion"=~s/(s)/collapse/gso;" s eksperimentima i obiljem spoken-word detalja, te završna "Haute topic". Bend voli ritmički raditi nagle promijene od bržih tempova u sporije, no neprestano održava tešku sekciju s brundavim basovima i šusevima, eksplozije i ekstaze, rastrgane 'up & down' aranžmane povezujući tri-četiri glavna žanra u kompaktnu cijelinu. Samo 8 pjesama i vrlo tanan opseg albuma od nepunih 30 minuta ipak je dovoljan pokazatelj da iza sve te marketinško-promotivne zafrkancije stoji čvrst bend što voli i ozbiljno raditi, doduše izvitopereno i dosjetljivo (osobito u lirskom pogledu poigravajući se lingvističkim štosevima) nadmećući se kontrastima izbjegavajući stereotipnost. Možda da nemaju ovako zgodan info-press bi se shvatili suviše ozbiljno zbog same glazbe, a da nema toliko značajnog trećeg albuma Nirvane smatrali bi se i preočitim imitatorima. Furka jeste 'smells like teen spirit' iliti po njihovome 'old spice', ali teško je za povjerovati da bi u ovo današnje vrijeme mogli dogurati do velikih mainstream pozicija. Ali, tko zna?

Naslovi: 1.Fendi Bender, 2.Choursace, 3.Meek is miznabble, 4.Summer line, 5.Fur free Friday, 6.Klosstrophobia, 7."Fashion"=~s/(s)/collapse/gso;, 8.Haute topic

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/11/2015