Vitalno važan faktor općenito gotovo svakog mainstream izvođača jest manjak originalnosti. Spoticanje o ustaljene standarde, konvencionalne sadržaje i peglanje starih shema tradicionalno rezultira sortnom jabukom u gajbi gdje je teško razlikovati jednu od druge. Nekad davno čitao sam zbirku kratkih pričica jednog otkačenog noveliste koji je imao jednu storiju nazvanu "Popodne jednog Huna". Taj Hun je pokušavao svemu što je zapažao dati neko ime. Bili to oblaci, kapljice kiše, mlaka kaljuže na šumskom putu ili mušice i insekti koji su obljetali oko njega, ali mu nikako nije bilo jasno zašto ih nakon određenog vremena više nije mogao razlikovati.

Elem, vrlo sličan je problem i kod karlovačkog hard-rock benda Eclipse Of Time: stave li se u fah s Legijom, Općom Opasnosti, Divljim Jagodama, Osmim Putnikom, ranim Gibbonijevim hard albumima i sličnim, vjerojatnost je da se jedina bitna razlika odnosi na većinu tekstova koje frontmen Kristijan Stepinac pjeva na prilično šepavom engleskom s vrlo lošim akcentom na kome bi mu u startu zamjerili prvo Britanci, a tek potom onda i Ameri što su naučeni na najrazličitije interpretacije jezika. Ima tome davno kako prije svega Englezi nisu mogli svariti akcent Morton Haketa kad se norveški A-Ha bezuspješno isprobavao singlom "Take on me". Tek kada je postao veliki hit u USA usljedilo je prihvaćanje fanova s Otoka, a dugo se ismijavao i njemački Scorpions zbog istih razloga. Ok, bend je odlučio koristiti engleski, ali kako na ovome albumu stvari stoje, zbog njega djeluju poput pravog pravcatog balkanskog benda što se svim silama nutka biti ozbiljan u pristupu s radiofoničnom glazbom u spoju hard-rocka i natruha srednjestrujaškog, ali vrlo blagog oblika NWOTBHM u kojeg zagaze tek na pjesmi-dvije. To bi još i moglo kako-tako funkcionirati da su tekstovi sadržajniji, a po naslovu albuma bi se moglo pretpostaviti da su moguće i angažirani o svijetu bez nade. Kod njih je taj svijet emotivan, plačljiv i vrlo patetičan s ljubavnim tematikama o odlascima, težnjom ka vječnoj ljubavi, sentimentalnosti i stereotipnih muško-ženskih odnosa gdje uvijek netko nešto pokvari kukajući o ljubavnom otrovu, neostvarenim snovima, a i ponovnim dolascima i susretima fokusirajući se na nadanja u sretne završetke strasnih zagrljaja. Sve skupa, vrlo banalno i nezanimljivo bez ikakve intrigantnosti i dramatizacije koja se nije pomaknula još od vremena "Krivo je more", "Jedina moja", "Still loving you", "Fool for you loving" i inih hard/heavy evergreena sporadično, tek reda radi spominjući ikonografiju u koju su uključeni grobovi, smrt, crno nebo, trulež i samoubilačke sklonosti s pištoljem u ustima, ali sve zbog ljubavnih jada.

A kako je mainstream scena uistinu nepredvidljiva, na ovakvu romantičnu patetiku s empatičnim nabojem padaju mase, što će reći da je stilski profil benda prilično pažljivo izgrađen. Tu u obzir dolazi i sasvim solidna svirka (samo trojac instrumentalista), nadosnimljene gitare i klavijature, ono pravo hard-rockerski sa šmekom Whitesnake i mekših Deep Purple, te potpuno jednostavni strofa-refren-solo aranžmani koji su malčice produljeni u tri jedine pjesme na hrvatskom, a te su tipični oldschool sentiši i stiskavci. Tko voli, nek' izvoli.

p.s. u međuvremenu ih je napustio muški frontmen, od sredine 2015. rade s pjevačicom Majom Kolarić.

Naslovi: 1.Loving you in a lost way/ Prélude, 2.Loving you in a lost way, 3.Into the night, 4.Love is a poison, 5.Upon me and you, 6.Ever come back, 7.Hed down south, 8.A world without hope/ Entr'acte, 9.A world without hope, 10.Još te uvijek volim (I still love you), 11.Za nju (For her), 12.U prolazu vremena (In the passage of time)

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 28/10/2015