Ne bih uistinu znao zašto me ime ovog benda podsjeća da sam se već ranije, tamo negdje u prošloj deceniji susreo s njima. Tražio sam po svojim starim recenzijama od cirka 2006. pa do 2009. da li sam štogod pisao o njima jer me neki đavo memorije vuče u te godine, ali ama baš ništa nisam našao, no ime mi je tako jako poznato jer sam nekako u svojoj glavi kontao da bi to mogao biti možda slovenski bend. Ili možda njemački? Nešto sam pobrkao u glavi. Nije niti čudno kad sam u zadnjih 15-ak godina preslušao barem 15 tisuća bendova. Ah, skontao sam... Iste naslove albuma imaju Kate Bush (2011) i slovenski bend Backstage (2007). Nego ovako, da istjeram stvari na čistac. Directors Cut su francuski pop-punk bend iz Lyona s hardcore elanom. Počeli su 2012., godinu kasnije su objavili prvi EP "K", a potom i singl "Invicible". Praše vrlo sličnu furku kalifornijskog punka sa svim obaveznim vokalnim višeglasjima, sva četvorica su vokalisti što se neprestano izmjenjuju u vodećim rolama i po ničemu nisu mnogo odmakli od Green Day, Blink 182 i slične pop-punk scene. Zna se, pjesme su naštimane na kratke riffove, većinom brze tempove, linearne melodije, poneke ležernije staccato dionice, a lirika komična, zabavna, nepretenciozna, vrlo duhovita s nezaobilaznim refrenima i uglavnom se svodi na kratke dovitljive pričice iz djetinjstva, odrastanja, nepremostivih barijera s roditeljima, prvim saznanjima o degutantnosti, pokvarenosti i razočaranjima ovog svijeta. Elem, bend su za post-adolescentnu populaciju, imaju odličnu produkciju rađenu u nekoliko francuskih studija (La Fabrique, La Nivoliére, Studio Cube), a master je radio Steve Rizun iz Toronta (Drive Studios).



Sve je ovdje klasično i fino uređeno s dekoracijom projekta koji ne bi smio omanuti. Žestoke pjesme se smjenjuju od uvodnih "Do you wanna get cut?", "1990", sentimentalnije "Childhood", satirične "Partners in crime" i tako redom. Malo hardcore pržione za pogo ("Throwback Sundays" s iznenađujućom laganom ambijentalnom završnicom na pianu), sladunjavih vokalčića a'la emotivni boy bend za Eurosong ("Waste my time"), očekivanih psovki uronjenih u prljaviji zvučni dizajn ("Brainfuck"), lingvističkih caki ("Megalowmaniac"), a bome ima i nekih manje očekivanih poteza poput laganih staccata i sitne orkestracije ("White whales"), te kompleksnijeg progressive-punk terena koji nije poziciran na samo 2-3 akorda (završna "7 a.m.").

Za one do maksimalno 25 godina, ovo je idealan albumčić koji prikazuje tegobe lagodnog odrastanja, međutim za one koji od punka traže daleko više s angažiranom potkom, ovdje neće naći ništa izuzev zabave i pop melodija koje po svakidašnjim medijskim kanalima mogu doći i do najšireg auditorija. Ništa ozbiljno, a još manje mudro. Vrlo prosječno s hit predispozicijama.

Naslovi: 1.Do you wanna get cut?, 2.1990, 3.Childhood, 4.Partners in crime, 5.Lost and found, 6.Throwback Sundays, 7.Waste my time, 8.Brainfuck, 9.Megalowmaniac, 10.Garbage symphony, 11.White whales, 12.Footprints on water, 13.7 a.m.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 27/10/2015