"Jester's Play (JP) je muzički sastav iz Mostara, okarakteriziran kao indie rock band. Osnovan je 2010. godine od strane sadašnjeg gitarista Harisa Karahodžića i pjevača, kantautora grupe Maka Žuje. Vrlo brzo im se priključuju bubnjar Faris Jelovac i Admir Husić Hus na bas gitari. Od samog početka band želi snimiti album, što se i ostvaruje. Mak nudi svoj autorski rad i band počinje raditi na aranžmanima pjesama, te nakon godinu dana ulaze u studio i snimaju svoj prvi album pod nazivom "Sapere Aude" (lat. usudi se znati). Ovo je c/p teksta s njihove facebook stranice, koji mi je uvelike uštedio predstavljanje benda. Ima na stranici još podataka o bendu, debut albumu, datumima rođenja svih članova. Uglavnom, detaljno su opisali i sebe i svoju glazbu. I to sve napravili su dvojezično, gdje su u prvi plan gurnuli engleski jezik, a tek zatim ovaj domaći. Da se naslutiti, obzirom da je u opisu benda u prvom planu engleski jezik, da dečki sigurno ne pjevaju na ovom našem. I vjerujem da nekako streme da odu van granica regije. Koliko to mogu, nisam u stanju odgovoriti, ali po pitanju dikcije engleskog i sviračkog znanja, problema ne bi trebali imati. I taj engleski, koji je vrlo često prepreka mnogim našim grupama i koji recenzente smeta, ovdje je izveden odlično. Iako pjevač Mak Žujo ima sjajan izgovor engleskog, uz dikciju je još prirodnija emocija koji taj glas, levitirajući između muške i ženske boje, nudi. Što je očito, (pre)velika je sličnost s evidentnim uzorom, vokalom Led Zeppelina, Robertom Plantom. To se najviše iscrtava u posljednjoj "Without Blame", gdje u jednom dijelu ponavlja nekoliko puta riječ babe, poput Planta u kultnoj "Babe I'm Gonna Leave You" s debut (i po mnogima, najboljeg!) albuma Zeppelina. Zato ostatak benda više nije nego je u Zeppelin fazonu. A ako bih kompletan zvuk grupe uspoređivao s Zeppelinima, onda bih prvo trebalo napisati da su Jester's Play njihova mirnija frakcija. Puno više bih njihovu svirku usporedio s grupom Traffic i njihovim povratničkim albumom John Barleycorn Must Die. Na tom albumu Traffic je također nudio jedan spokoj, a sličnu kontrolu instrumenata, koja je u nekim pjesmama malo brža u svom uvodu imaju Jester's Play, pa i gitare kojima barata Haris Karahodžić rijetko pale lampicu na distorziji. Lagani prizvuk koji svojim instrumentarijem stvaraju, kao da teži pucanju melodije, uz bitan dodatak psihodelije i space elemenata. Od sličnosti s nekim poznatijim izvođačima, što je neminovno za bend koji ima uzore u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, puno više duguju britanskoj blues i rock invaziji doli kolegama s druge strane bare. Pjesma "Five" jedan je od tih primjera, gdje je solo dionica negdje između Knopflera i Gilmoura, a kompletan aranžman pjesme asocira na psihodelično rockersko mračnu verziju pjesme "I've Seen That Face Before (Libertango)" velike Grace Jones. Najupečatljivija pjesma ovog neobičnog albuma je ona najkraćeg naslova "It". Kako kažu članovi grupe; "to je pjesma koja govori o pojmu energetskog vampirizma koji je sve vise zastupljen u društvu, odnosno vampirima koji opstaju kradući ideje, snove i kvalitetnu energiju." Tu su nekako najviše razuzdani, ali opet u svom prepoznatljivo laganom džiru, gdje ritam sekcija, posebno bubnjar Faris, pokazuje svoje umijeće.



Sapere Aude je mirna rock ploča u kojoj će se prvo pronaći oni koji njeguju ljubav prema rock glazbi s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Zajednička osobina većini pjesama je tvrđi uvod, koji kasnije odlazi u mirnije vode. Nije uopće upitno bi li Jester's Play mogli svirati i tvrđe, ali onda bi i usporedba sa gore spomenutim rock dinosaurima bila još očitija, a izgubili bi svoju hipnotičnost i magiju. Ovako je to prava nevinost bez zaštite.

Naslovi: 1. Nature's Son, 2. No Answer, 3. Clown & Ballerina, 4. It, 5. Woman From Fire, 6. Five, 7. Without Blame

ocjena albuma [1-10]: 7

jura // 24/09/2015