Dosta sam se uplašio kad sam pod opisom glazbe na bandcamp.com stranici ovog benda kojeg potpisuje Luka Belani pročitao 'pop Zagreb'. Nije valjda jedan od najvećih lokalnih rock autora iz provincije otišao u hipstere? Možda...

Promijene su uvijek bitne u kreativnosti, no nikako i nužne ako se umjetnik vrlo dobro snalazi na svome terenu. Za Luku Belanija se zna što je - odličan rocker, kantautor s bendom ili bez njega, redovito isporučuje sjajne pjesme, a na koncertima unazad nekoliko godina pršti snagom post-gungea, opakim bluesom, hard-rockom, distorziranim riffovima i vokalom na engleskom koji frca energijom između psihodeličara space-rocka (čak i blažeg metalca), te finoćom shoegazera.

The Basewalks je njegov najnoviji projekt s Markom Levanićem koji je ustvari 60% benda i pridruženim bubnjarem Tin Ostrešom u kome se oslobađa žestokih riffova i odlazi u sferu post-stonera QOTSA s vrlo plesnim i jednostavnim rock pjesmama povremeno koristivši čak i synth (u načelu mnogo toga svira i idejno kreira Marko), a ono 'pop' se u principu nazire samo iza formata. Kao zreli rocker u najboljim godinama shvatio je da kompromis čini čudesa: Bowie je, ne zaboravimo nakon urnebesne Ziggy faze otišao u soul, funk, pop, new-wave, elektroniku i neke nevjerojatne eksperimente (druga strana albuma "Low" i "Heroes", a mnogo kasnije i soundtrack "Buddha Of Suburbia", te albume "Outside" i "Earthling"), a R.E.M. su koncem 20. i početkom 21. stoljeća servirali stilski skroz neobične albume "Up" (1998) i "Reveal" (2001) koje baš i nije najzahvalnije svrstavati u niti jednu ladicu. Oni su se ponašali tako da se trendovi okreću prema njima, a u slučaju Luke, točnije Marka Levanića i The Basewalks situacija je pragmatična i nedefinirana samo zahvaljujući neažurnosti naših medija.

Luka kao razvikani kantautor ima svoju publiku koju okuplja godinama, nitko medijski značajnije ne prati njegov rad, pjesme mu se ne vrte na radio stanicama samo zato što pjeva na engleskom, ali se zato čuje s etera gomila bedastoća zvanih Huey Lews & The News, Fleetwood Mac, Lenny Kravitz, Hootie And The Blowfish, Of Monsters And Men i sličnih trlababalancija pod paskom rocka. Parni valjak nakon "Uhvati ritam" više nije napravio niti jedan iole dobar album, a Kazalište s Bodalcem je ionako friška figa furke na U2, Springsteena i Princea ("Pisma ljubavna", ajojoj koja je to drska krađa u stilu Bregovića) i bla, bla, bla. Sindrom općenite balkanske kulture i umjetnosti jest povođenje za nečime, nije bitno čime i mnogi autori se pokušavaju snaći da što bolje iskopiraju nekog svojeg idola tek povremeno dajući naznake originalnog autorstva. Luka i Marko nisu izuzetak. I oni idu tom tendencijom da je bolja furka nego li original za koji će ljudi misliti ovo ili ono, samo imaju malčice širi spektar i vrline pa si dozvoljavaju autorske luksuze u potrazi za stilskim izrazom pred jednim globalnim selom koje se zove Hrvatska, pa i ex-Yu.

Ovih njihovih 5 pjesama komotno bi mogle puštati sve radio stanice bivše Yu da ih najavi recimo Paul King, nekadašnji voditelj čuvene MTV emisije "120 Minutes", ali bi izgubile na čari da ih najavi neki 'Filip', 'Draženka' ili 'Mirjana' s lokalnih radio i TV stanica, pa čak i sve naše poznate voditeljice i voditelji s medija. Sad će te slušati novi bend Luke Belanija i njegovog prijatelja Marka Levanića. Ne zvuči uvjerljivo i impresivno za auditorij koji uopće nema pojma tko je Luka, a pogotovo ne Marko jer treba daleko transparentnija promocija i napad na glavne hrvatske medije, a možda ih i posve otkantati jer se ovakva urbana 'pop' glazba kod nas ne isplati.

Ova recenzija njima vjerojatno neće pomoći da se probiju do medija gdje im je i mjesto, te bez obzira govorila ona da je ovo fantastično ili loše ostvarenje (što ponajmanje nije), učinka neće biti jer je njihova glazba i stil izvan granica klasičnih indie-rock/pop klišeja mainstreama. Udara u srce i dušu, iskonska je, neglumljena, pomalo i eksperimentalna, te je kako mi se čini, nešto najbolje što je Luka do sada napravio u životu. Ima ona anegdota koju je pričao Morrissey: 'kad sam bio klinac, najveći dio vremena sam provodio u trgovini ploča, dosađivao sam i živcirao prodavače da mi puštaju ploču po ploču, ali kako nisam imao novaca, niti jednu nisam kupio. To mi je bio najdraži dio djetinjstva s vrlo korisno uloženim vremenom'.

Pjesme hitoidno udaraju od jednostavnog rasplesanog post-stonera "Ambience" s blagim psycho-gitarama (i čistim riffovima), kravljim zvonom i synthovima, mekanim Dinosaur Jr. feelingom u "J.J." koji na momente prizove i rasplesani Happy Mondays, ali dakako ostaje se neprestano u novijem QOTSA maniru zadnjeg albuma "...Like Clockwork", pa unatoč letargičnih staccato gitara u slučaju "Now" nabrijani plesni tempo ne jenjava zajedno s pratećim arijsko-nijemim vokalima i laganim fučkanjem stvarajući štimung pop-razbibrige gotovo na pragovima Phil Collinsovih ljiga koje su ipak ostale daleko fokusiranije za mainstream slatkoću bljutave konzervacije. Dvije ispočetka lagane teme "Beacon" i završna "Auf" obavijene su mračnijim raspoloženjem, akustikom, klavirom, sintetičkim insinuacijama orkestracijama, ali i naglim aranžmanskim preobražajima u distorziju i plesne ritmove, te do sada slabo korištenim progressive manirom s kojime Luka i Marko pokazuju da se nesmetano razvijaju prateći kurentne trendove s lakoćom skakajući od žanra do žanra završivši u dream-popu, shoegazu i indie-rocku.



Sa samo ovih 5 pjesama utrli su jedne nove temelje čija će izgradnja ovisiti o kompaktnosti strukture koja se ovdje pokazuje vrlo prikladnom 'pop' smjesom rocka, post-stonera i alternativno prihvaćenih oblika komunikativne kulture koju svatko prepoznaje tražeći u njoj i povremeni ekspresivno sirov, pa i eksperimentalan trenutak. Bunta nema, a nije niti potreban s obzirom da vokalno Luka u ovome slučaju vrlo fino prati tendencije kurentnosti mnogih izvođača izraslih na ostavštini brit-popa. U nekim momentima se može pričiniti da zapjeva poput Josh Hommea (QOTSA), čak i zaboravljenog Becka, a u nekim kao da se nazire izgubljeni sneni i napušeno-izdrogirani glas velikog Deana Warehama iz nikad prežaljenih Galaxie 500 (zbilja, gdje se zagubio Wareham i ekipa?). Bez obzira što ovaj EP nije neki moćan r'n'r zvuk, isijava finoćom umješnosti spajanja koječega vrlo slično kao što su to bili The Smiths 80-ih furajući nevjerojatan miks rocka, popa, soula, punka, new-wavea, gothica i post-punka na autorski legitiman način. Ovaj dvojac je napravilo svoj prototip friške 'pop' glazbe sabravši dobar dio prikladne esencije ne priklanjajući se niti jednom žanru poput recimo kuhara koji na stolu ima desetak svima omiljenih i najjednostavnijih namirnica od kojih napravi nešto posve novo s jako dobrim ukusom i smislom za užitak pri svakom zalogaju.

S The Basewalks svaki ručak i gablec može biti užitak, pa makar on bio i sendvič na balkonu, ali to što se servira nema onaj vama prepoznatljiv okus. Sve su namirnice tu, no djeluju sasvim drugačije jer pravi kuhar umije podmetnuti i neku svoju tajnu koja potpuno promijeni svijest percepcije užitka.

Slasno, nimalo masno, čak i dijetalno, ali vrlo kalorično i hranjivo zvučno štivo za mozak i dušu. Vrlo prirodno kanalizirano u sjajni moderni 'pop' kojeg može vrtjeti ama baš svaka radio stanica na svijetu. Naznaka je nečeg vrlo velikog, a možda i uspješnog. Bravo momci!

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 13/08/2015