Drugi solo album pjevačice elektro pop grupe Saint Etienne, nakon sedamnaest godina solo posta, objavljen je u jeku turneje na kojoj je s matičnim bendom, no Sarah će naći vremena i za promociju solo materijala na nešto intimnijim mjestima od festivala na kojima nastupa s bendom.

Sarah, sada skoro pedesetogodišnjakinja, od samih početaka je, osim glasom plijenila pozornost i stasom, a moram priznati da joj godine nimalo nisu naštetile. Barem što se audio snimaka tiče.

Na prvom albumu, Sarah se nije previše odmaknula od zvuka benda, no ovdje je ipak zvuk umjereniji, pomalo folky, i rekao bih odrasliji. Osim vokala koji je specifičan i podsjeća na matični bend, asocijacije se pojavljuju i u muzičkom smislu. Tako se kod It's Never Too Late pričinjaju ugodni zvukovi Belle and Sebastian dok se u Underneath the Stars pojavljuju asocijacije na usporeni Stereolab.



Sarah na albumu ima i goste, pa je u Nothing Left to Talk About ugostila Nicky Wirea, basista iz Manic Street Preachersa. Nicky se ne upušta pretjerano u pjevanje, ali ovdje je dao poseban štih pjesmi koja je odmah zaposjela posebno mjesto u mojim ljetnim plejlistama. Drugi gosti su engleski folk duo The Rails, koji su svoj obol dali ponajboljoj pjesmi na albumu Take the Silver, a koja bi se vrlo lako mogla uvrstiti u repertoar bilo kojeg "flower power" benda.

Sudeći po napisanom, ispada da su najbolje pjesme one u kojima ima goste, međutim činjenica je da je cjelokupan album ugodan za slušanje, sanjarenje i, na žalost ili sreću, bolji od posljednjih ostvarenja Saint Etiennea.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 18/07/2015