Ovo je, čini se, godina "staraca". Nakon odličnih albuma Bruce Springsteena, Erica Burdona, Johnny Casha, David Gilmoura i Paul Simon je, nakon dugo vremena, objavio veliku ploču. Za tako nešto prije je trebao skoro bankrotirati i artistički pasti u duboku crnu rupu iz koje ga je izvukao anđeo u obliku Briana Ena.
Slično kao što je išla priča na relacijama Cash - Rubin ili pak Dylan - Lanois išla je i ova u kojoj je Eno svojim zvučnim kolažima i tepisima dao jednu sasvim novu i neuobičajenu dimenziju Simonovim pjesmama koje su ovog puta zaista jako kompleksne i kojima ni nakon nekoliko slušanja ne možeš odrediti ni glavu ni rep. Zbog i zaradi toga je naslada veća kada se kockice u glavi poslože i pjesme uđu u uho i kad postanete skoro pa ovisni o ovom fantastičnom albumu. Ja Vam, nažalost, ne mogu preporučiti, recimo "Wartime Prayers" ili "Outrageous" kao ponajbolje pjesme na albumu jer se zaista radi o pjesmama za koje treba odvojiti nešto vremena. Kao posljednja pjesma na albumu je smještena prekrasna "Father & Daughter" koju ste sigurno već prije čuli na radiju a to je opet zbog toga jer je pjesma nešto starija od ostatka materijala i pojavila se već prije dvije godine na jednom soundtracku. No, dobro je legla za zatvaranje albuma i sređivanje dojmova. O pjesmama i njihovoj strukturi smo već nešto rekli, a tekstovi su tipični Simonovski odn. blago Newyorško-neurotični. Produkcija je Enovska, pomalo maglovita i puna skirivenih zvukova. Aranžmani su možda malo prenaglašeno moderni, ali sve skupa djeluje kao jedna nova odlična cjelina koja baca i jedno sasvim novo svjetlo na Simonovu karijeru koja je nakon "Graceland" ipak imala stalno silaznu putanju.

ocjena albuma [1-10]: 9

le figuar de kranque // 18/08/2006